Tekst: Tena Arapović
Photo: Filip Kovačević
Sjedim pred laptopom ima već kojih sat vremena i, još uvijek pod dojmom, pokušavam verbalizirati što sam sinoć doživjela. Upozoravam vas da su sve riječi koje čitate, apsolutno nedovoljne za predočiti 15.11.2024. u Tvornici Kulture.
Naime, sinoć je Tvornica ugostila Nikolu Vranjkovića, a publika je dobila pravi audiovizualni spektakl. Koncert je trajao puna tri sata, no dojam je bio kao da je svo to vrijeme proletilo. Od prve do posljednje pjesme, dvoranom je vladala gotovo hipnotična atmosfera. Vranjković je po običaju bio izuzetno karizmatičan i posvećen, na trenutke u komunikaciji s publikom, no većinski prepuštajući glazbi da govori sve što je potrebno reći.
Setlista je obuhvaćala presjek njegovog rada s pjesmama koje su pobudile i nostalgiju i euforiju baš u trenutku kad nam je jedno ili drugo trebalo. Publika je bila potpuno prisutna, pjevajući apsolutno svaku riječ i upijajući svaki ton koji je bend izvodio. Mislim da ni ne poznajem riječi kojima bih opisala monumentalnost glazbenika koji su sinoć žarili i palili Tvornicom Kulture. Nakon 3 sata svirke, završetak je bio točno onakav kakav je trebao biti, snažan i zaokružen. Nevjerojatni svjetlosni efekti i vizualni elementi dodatno su obogatili atmosferu, stvarajući potpunu sinergiju između zvuka i slike.
Zvuk je bio besprijekoran. Publika je, unatoč zapravo natprosječno dugom koncertu, ostala puna energije, potpuno utopljena u glazbu Nikole Vranjkovića; čovjeka kojeg ćemo, nadam se, ubrzo gledati u još većim koncertnim dvoranama. Ovo nije bio samo koncert, već cjelovito umjetničko iskustvo koje ću ja, a vjerujem i mnogi drugi, još dugo pamtiti.
