Tekst i mobitelne foto: Maja Knepr Šegina

Autoput smjer Zagreb. Još uvijek zbrajam misli i dojmove od sinoć. Mislim da nisam jedina kojoj se sinoć doslovno ostvario dječji san vidjeti Gunse u živo. Davno je započela moja ljubav prema njima, početkom davnih devedesetih, osnovna škola. Malo je tada bilo izvora informacija o glazbenom svijetu posebno za nas iz provincije. Srećom postojao je Hit Depo i njemački Bravo, a neki sretnici su imali MTV preko satelita. Jednostavno se nikada nije poklopilo da u odrasloj dobi odem na njihov koncert do sada. Napokon sam si to mogla priuštiti i kupila prvi dan fan pit jer nema druge. Bližio se datum koncerta, turneja je išla svojim tijekom, pisalo se svašta. Nisam uopće ništa uzimala zdravo za gotovo pa ni zadnji Budimpešta izvještaj, pisan od tko zna koga. More ljudi krenulo je prema Ušću, vrijeme predivno, atmosfera u smislu svi smo braća i sestre po Gansima. Čak ni problematika s aplikacijama na ulazu i šankovima nije poremetila atmosferu. 

Public Enemy su stvarno bili zgodan dodatak prije koncerta, nisam neki fan ali bili su odlični.

A onda ostvarenje sna, Axl izlazi i kreće Welcome to the jungle. Ako mi u tom trenu nisu izletile sve dlake s tijela kako sam se naježila, neće nikada. Ta navala euforije je bila nevjerojatna, širila se poput tsunamija preko Ušća. Prošlo je ljudi moji četrdeset godina od kada su krenuli svirati, ako je netko očekivao feeling iz tog doba taj se posvađao s mozgom. Ova ekipa ima šezdesetak godina i ono što su oni izveli sinoć je bilo iznad apsolutno svih mogućih očekivanja. I ne Axl ne zvuči kao Mickey Mouse, zvuči kao Axl sa više godina nego tamo devedesetih i bio je odličan. Osim toga naziv turneje govori sve: “Because What You Want & What You Get Are Two Completely Different Things!”

 Tri sata u komadu, to ne može svatko. Dakako da se čuje razlika ali to je očekivano. Međutim Slash i Duff sviraju kao 1987. popodne, nevjerojatni su. Ostatak benda upotpunjavaju Dizzy Reed (klavijature), Richard Fortus (ritam gitara), Frank Ferrer (bubnjevi) i Melissa Reese (klavijature). Svi bez greške.

Čuli smo sve najbolje što nas je razbacalo natrag po osamdesetima i devedesetima, ali ali ali….November rain. Zatvorenih očiju sam lebdjela tamo negdje davno davno kroz onaj najsavršeniji spot meni ikada. Pola metra iznad zemlje, nikoga više nije bilo samo oni i ja, nestalo je 50000 ljudi oko mene. Nepotrebno je nabrajati set listu, sve znamo, možda su neke pjesme falile ali onda bi mogli ostati do jutra.

Mogu mirno umrijeti sada, vidjela sam nešto što sam mislila da nikada neću. U navali emocija roditeljima sam kroz suze slala poruke zahvale što su me tjerali da učim i zaradim novce da si ovo priuštim. 

Hvala organizatorima što su nam ovo omogućili, hvala svim ljudima na šankovima i ulazima jer je trebalo onaj aplikacijski debakl preživjeti. 

Znam da nitko od benda ovo neće pročitati, ali hvala im što su me oblikovali u osobu kakva jesam i bili utjeha u teškim tinejdžerskim danima. Živili 100 godina