Foto: Igor Strmečki
Tekst: Iva Jarić
U subotu, 15.11. u Tvornici kulture kada dobar dio pučanstva uz kokice na kauču gleda dobar film, njih 1600 okupilo se kako bi jedan odličan Film poslušalo. Dapače, da svi stanu u dvoranu, pozornica se skraćivala za metar. U 21:15h publika je već dozivala Stublića, da bi potpuno buknula od prve sekunde kada se isti na pozornici pojavio.
In medias res, lupus in fabula – svaka vrijedi. Jer Stublić svojom pojavom spontano izaziva centar pozornosti, ali i igra maksimalno fer – ne tjera nas da čekamo najveće hitove zbog kojih smo došli, već nam odmah servira onaj epski koji nas podsjeća na prolaznost života: Sjećam se prvog poljupca. Vrijedi li ta pjesma stvarno, da više ništa ne osjećamo, nego se samo sjećamo? Ne, ako je sudeći po publici. Publika je disala, pjevala, skakala i ekstrovertno podsjećala da smo svi i dalje vrlo, vrlo živi i da znamo osjećati. Osjećamo i to da nam je drago vidjeti Juru i čuti kako pjeva. U marami, debelim crnim naočalama, s prstenom na svakom prstu, to je taj Jura kojeg znamo i kojem se veselimo – a tako nam je drago čuti ga kako pjeva, onoliko koliko mu tijelo dopušta, odnosno, kako je koncert
pokazao – onoliko koliko ga publika nosi. A nosila ga je, kao da shvaća da gleda rijetku priliku, da gleda živog velikana, koji prenosi dušu crvotočinom u razmišljanje o vlastitim životnim putovima, bivšim i sadašnjim.
U tjednu kada to znači dvostruko, pjesma Bili cvitak i njezin refren izrekao je sve što smo trebali, što u današnje vrijeme smatram čak i hrabrim, jer je rečeno iskreno, direktno, ali činjenično i neutralno. Stublić jako dobro poznaje svoju publiku i daje joj srce na dlanu, uz poruke Ljubav je zakon, do kadence Srce na cesti. Njegov „na na na“ nikad nije prolazan, već kao da govori: „Ma, nek sve ode gdje hoće, ja pjevam“, što nas je oslobodilo i otvorilo na novi način.
Prvotno iznenađenje oko ogromne brojke posjetitelja brzo je splasnulo jer mi je potpuno jasno zašto publika hoće baš svaki put vidjeti Juru i Film u proljeće i jesen na tim već tradicionalnim koncertima – jer su to Jura Stublić i Film i jer je to jedna vremenska kapsula koja godinama pokazuje da je zauzela bitnu poziciju u glazbenom svemiru. Odličan bend, atmosfera, publika, setlista i jedan, jedini Jura Stublić koji, iako godinama oslabljenih kapaciteta, iznimno dobro zna što radi i daje publici sve što želi.
U vrijeme kada većina glazbenika radi samo ono što oni žele, a publiku tjeraju da trpi mnoštvo prolaznih B singlova, Jura još više blješti: kako zbog prstenja, tako i zbog istine koju publici daje.
Hvala mu na tome.
