Tekst: Kristina Avdagić
Forto: Roman Avdagić
Parni Valjak 50 godina… kako to nevjerojatno zvuči.
Premda sam ih slušala zaista od kad pamtim za sebe, prvi koncert na kojem sam bila bio je 20 godina Parnog Valjka u Domu sportova. Da je tada netko toj srednjoškolki rekao da će biti na njihovom koncertu i za 30 godina i pjevati sa istim žarom, u prepunoj Areni (koja tad još nije ni postojala) i da će bend žariti i paliti sa jednakim entuzijazmom i jednakom količinom energije i karizme, mislim da mu ne bi povjerovala.
Isto tako ne bih povjerovala da jednoga dana Aki Rahimovski više neće biti s nama, jer legende bi trebale živjeti vječno.
Nakon koncerta „ Dovoljno je reći Aki“, na kojem ne znam jesam li više plakala ili glasnije pjevala, bila sam uvjerena da je to zadnji koncert Parnog Valjka na kojem ću ikad biti.
Ali bend se kao feniks uzdigao i Akiju u čast nastavio jače nego ikada. Samo bend satkan od takvih vrhunskih muzičara i divnih ljudi koji su zajedno proveli cijeli jedan život je mogao nastaviti dalje, vođen iznimnim talentom i ljubavlju prema glazbi.
Husein Hasanefendić Hus, Marijan Brkić Brk, Zorislav Preksavec Preksi, Berislav Blažević Bero, Dalibor Marinković Dado, Kristina Kresnik, Ana Kabalin uz pomoć izuzetnog mladog pjevača Igora Drvenkara, koji je hrabro ali opravdano stao na Akijevo mjesto, sinoć su još jednom dokazali da vrhunski band „stari“ kao vrhunsko vino i da su im pjesme bezvremenske, stvorene za sve generacije.
Čuvajući uvijek uspomenu na Akija, započeo je i sinoćnji koncert u Areni, sa slikama benda od prvih njihovih dana pa sve do danas uz pjesmu „Ljubavna“.
Prvi taktovi i „naoružan samo smiješkom hodam ja kroz grad“ i to je bilo to… erupcija emocija je krenula.
Legendarni Hus obratio se publici : „Dobra večer, Zagrebe, dobra večer prijatelji. Nemate pojma koliko toga bih htio reći što mi je na duši. Prije nešto više od tri i pol godine, tu smo se opraštali i slavili život koji je bio nevjerojatan. Ispratili smo našeg brata i prijatelja Akija. Mi živimo da bismo svirali, a trebao nam je novi glas. A novi glas je došao u obliku prekrasnog čovjeka Igora Drvenkara“.
I kreće tri sata neprekidne glazbe i redanja hitova, od „Zagreb ima isti pozivni“, erupcija oduševljenja i taj feeling da cijela dvorana pjeva u sav glas kao jedan je nešto što se pamti zauvijek.
Uz „Mijenjam se“, „Zastave“, za mene posebno emotivnu „Gledam je dok spava“, „ Dok je tebe“ pa preko pjesama sa novog albuma, „Samo da znaš“, „Otkad te ne viđam često“, „Bogati će pobjeći na Mars“, pa do onih zaista starih hitova poput „Stranice dnevnika“ , „Neda“ , pa „Kada me dotakne“ i tisuće lampica koje su zasjale na mobitelima.
Dokazujući u svakom trenutku da je zahvalan i svjestan kakvo mjesto je zauzeo u bandu,Igor je zaista zajedno sa cijelim bandom uspio održati i obnoviti sjećanje na Akija i unijeti jednu svoju autentičnu notu.
Hus je predstavio i Mateja Miloševa vrhunskog violončelistu, koji im se pridružio na pozornici i odsvirao sa njima „Vrijeme ljubavi“. Matej je sin pokojnog Rastka Miloševa Rasa, koji je bio prvi gitarista Parnog Valjka, što je još dodatno pridonijelo jednom osjećaju povezanosti benda i svih njegovih bivših i sadašnjih članova.
„Jesen u meni“, „Dok si pored mene“, „Lutka za bal“, „ Prokleta nedjelja“ izmjenjivali su se hitovi jedan za drugim. „Ja u ljubav vjerujem“ i dirljiv trenutak kada je Igor rekao da su i njegovi roditelji u dvorani i slave godišnjicu braka.
Ruke u zraku, mobiteli u zraku, vrištanje, pjevanje, smijanje i plakanje, nije bilo vremena za otići na wc, a bome ni po cugu, da se ne bi slučajno propustila koja pjesma.
Posljednja pjesma prije bisa , „Sve još miriše na nju“ i zaista bez pretjerivanja cijela arena kao jedan glas, jedno srce i jedna duša. Neponovljivo i nezaboravno.
Mislila sam da je gotovo jer koncert je trajao već skoro tri sata, ali naravno skandiranje „hoćemo još“, lupanje nogama na tribinama i bend se vraća na binu. „Ljubav“, „ Pusti nek traje“ , „ Ugasi me“ i eto nas bili smo spremni pjevati i plesati još barem dva sata.
Krenuli smo doma prepuni ljubavi uz osjećaj da premda bi bilo divno da je „barem ostalo više dobrih bendova“, imamo sreće što toliki broj godina uživamo u glazbi jednog od najvećih rock bendova na ovim prostorima.
Ma kad malo bolje razmislim, ne jednog od najvećih, nego definitivno najvećeg rock banda, jer ruku na srce koliko se bendova iz ex yu može pohvaliti sa tri sata sviranja samo hitova, bez nekih prekida, a da poslije shvatiš da ima još toliko pjesama koje nisu stigli odsvirati jer bi koncert trajao još barem tri sata.
Neki koji me znaju će reći da sam možda malo subjektivna, ali sigurna sam da je za mnoge jučer ovo bio jedan od onih koncerata kojim se pamte cijeli život.
Nadam se da će ih Parni Valjak imati još mnogo i ja ne namjeravam propustiti niti jedan.
