foto i tekst: Suzana Svečnjak

foto: Borna Kos

Nikada prije nisam vidjela Kočani orkestar uživo jer to nekako nije moja mjuza, no odlučila sam se da je vrijeme da ih čujem i doživim pa sam večer 16. siječnja 2026. u Boogaloo klubu doživjela kao jedno od onih iskustava koje se dugo pamti i koje mijenja način na koji gledaš na glazbu uživo. Od trenutka kad su članovi orkestra izašli na pozornicu, znala sam da je ovo večer drugačija od svih ostalih: njihove trube, saksofoni i bas instrumenti ispunili su prostor toplinom i uzbuđenjem koji su se odmah rasli u plesnu energiju među publikom raznih generacija, od mladih parova koji su plesali bez zadrške do starijih zaljubljenika u tradicionalnu glazbu koji su se nježno njihali u ritmu.

Krenuli su koncert s „Đurđevdanom“, poznatom melodijom koju su mnogi u publici prepoznali, a ruke su polako letjele u zrak dok je prva nota odjeknula prostorom i gotovo potaknula sve prisutne da odmaknu sve brige i prisjete se onog osjećaja slobode koji donosi dobra glazba.

Tijekom večeri orkestar je izvodio niz svojih najpoznatijih hitova, kombinirajući tradicionalne romske i balkanske melodije s modernim brass elementi i neočekivanim improvizacijama. Čula sam zvukove koji su podsjećali na „Siki, Siki Baba“, „Papigo“, ali i instrumentalne dionice koje su nosile elemente „Romani Caj“ i „L’Orient est Rouge“, sve izvedeno s nevjerojatnom virtuoznošću i žarom.

Ovo je bilo više od tri sata glazbe i ritma, s kratkom pauzom od desetak minuta koja je jedino služila da publiku još više zaintrigira i pripremi za drugi dio. Tijekom cijele večeri tri prekrasne plesačice dodale su scenski šarm i vizualnu dinamiku, njihov ples utjecao je na to da se ritam glazbe osjećao cijelim tijelom, a ne samo slušnim organima. Publika je živjela svaki trenutak, u plesnim je valovima prelazila s jedne strane plesnog poda na drugu, pjevala zajedno s orkestrom i često se smijala od čiste radosti zbog onoga što smo svi zajedno stvarali u tom malom, ali neopisivo intenzivnom prostoru.

Članovi orkestra cijelo su vrijeme bili iznimno dobro raspoloženi i u direktnoj interakciji s publikom – smijeh, zajedničke pauze između pjesama, pogled pun topline i očigledna strast prema glazbi činili su da se osjećam kao dio zajednice, a ne samo promatračem. Atmosfera je bila ugrijana, raspelana i raspjevana, i mogla sam osjetiti kako se svaki dah u prostoru povezuje s ritmom koji su stvarali. Čak i kada su svirali brze, energične dionice, publika je bila potpuno oduševljena i angažirana, kao da je svaki akord bio poziv na slavlje života, zajedništva i slobodnog izražavanja.

Kad su posljednje note polako utihnule, nisam mogla vjerovati da je toliko glazbe moglo stati u jednu večer. Ovaj koncert Kočanog orkestra bio je više od običnog nastupa; bio je slavlje glazbe koja spaja generacije, potiče na ples i ostavlja osjećaj da si bio dijelom nečeg većeg, nečeg što nećeš lako zaboraviti. Ako mi je ovo bio prvi put, sada znam da sigurno neće biti posljednji, jer takvi glazbeni doživljaji postaju dio nas i ostaju dugo nakon što posljednji zvuk utihne.

Više fotografija na flicker: