Foto: Patrik Pukko, tekst: Suzana Svečnjak

Sinoć u Rijeci nisam gledala samo koncert Denis&Denis – imala sam osjećaj da prisustvujem nečemu puno većem, gotovo intimnom oproštaju benda i grada u kojem je sve počelo. U zraku se od početka osjećala posebna težina, ona mješavina nostalgije, zahvalnosti i svijesti da se zatvara jedno važno poglavlje.

Kako se i pisalo, ovo nije bio običan nastup, nego emotivno zaokruživanje njihove priče duge više od četrdeset godina. I stvarno, to se osjećalo u svakoj pjesmi. Nije to bila samo setlista hitova koje svi znamo to je bio niz uspomena koje su se redale pred nama, a publika ih je dočekivala kao nešto osobno, svoje.

Posebno me dirnula ta povezanost s publikom. Nije bilo distance između pozornice i dvorane, sve je djelovalo kao jedno zajedničko iskustvo. U nekim trenucima pjevalo se glasno i euforično, a u drugima gotovo tiho, kao da svi zajedno čuvamo taj trenutak da što dulje traje. Upravo ta izmjena energije bila mi je najjači dio večeri.

Glazbeno, Denis&Denis su ostali potpuno svoji prepoznatljive synth-pop melodije, elektronička podloga koja nosi ritam i vokal koji i dalje ima onu istu emotivnu snagu. Nije zvučalo kao povratak u prošlost, nego kao podsjetnik koliko ta glazba i danas ima smisla i težinu.

Negdje pred kraj postalo mi je potpuno jasno da ne gledam samo koncert, nego oproštaj koji će mnogima ostati duboko urezan. I baš zato mi se čini da Rijeka sinoć nije samo slušala Denis&Denis, Rijeka ih je ispraćala.

Ovo je bio jedan od onih koncerata koji se ne prepričavaju lako, nego se pamte po osjećaju koji ostane dugo nakon što se svjetla ugase.