Tekst i foto: Century of Rock ‘n’ Metal.
Granice Normale otvaraju Hard Place i pokazuju zadovoljavajuću razinu poznavanja heavy metala.
Energične autorske pjesme uz cover Judasa razvidno zadovoljavaju prisutne.
“Not Afraid” pobuđuje zanimanje, nastavlja se s “Knowing No One”, te na “No Soul Or Sound” razina zagrijanosti je na nivou!
Judas Priest cover “Breaking The Law” kulminira dvoranom. Gdje prestaju “Granice Normale”, počinje party. Muzička ekstaza je na najvišem nivou te ista predskazuje ostatak večeri. Kao dobar poznavatelj svirke, Sergio iskače ispred bine i rastura solaže. I više nego solidan uvod je tek uvertira za predstojeće ludilo. Svirku završavaju s “Annabel” i “Pakal”, najavljuju Omen, i opraštaju se od publike popraćeni glasnim ovacijama. Ja idem po cugu jer sam dosta spržen i vraćam se brzo da mi ne otmu mjesto.
Bend koji me je kreirao u mladosti. Kvaliteta sveukupnog stvaranja dobiva preko 80 % ocjenu. Osnovan 1983. od gitarista Kenny Powella nakon što je napustio Savage Grace. Heavy/Power Metal iz zlatne ere je pravi raritet za gledanje, slušanje & uživanje. Teme iz rata, povijesti, života i fantazije predstavljaju glavni sadržaj stvaralaštva.
Kenny ulijeće gol do pasa i u 72. godini pokazuje izuzetno zavidnu razinu fizičke spretnosti. Gitarsko umijeće je također na iznimno visokom nivou. Nema zaje*ancije. Rasturanje odmah počinje. Otvaraju s “Warning of Danger” čiju 40-obljetnicu i slave. Kratko pozdravljanje s publikom popraćeno je gromoglasnim ovacijama. Potrebno je napomenuti i prisutno iznenađenje slijedom snažnog početka gdje najviše kulminira Kennyjevo umijeće sviranja te iznimna pokretljivost. Gledati čovjeka u tim godinama s takvom kondicijom i znanjem nije svakidašnje.
“Premonition/Termination”, “Ruby Eyes”, “Axeman”… Publika luduje na max. Jedini koji je još aktivniji od njih je Kenny. Ne možeš vjerovat da ovo sve postoji. Vokal Nikos Migus A. odrađuje pjev na nivou. Nerijetko komunicira s publikom. Također stavlja fetiš kožnu masku koja mu prekriva desnu stranu lica što podiže razinu fetiš atmosfere. Reece Stanley bubnjar je na nivou, najviše se čuje i najmanje vidi. Justin Riddler basist se čuje najviše nakon bubnjeva i dobro vidi.
“Don’t Fear the Night” je jedna od kulminacija. Powell trči po bini, spušta se među publiku, solira na podiumu. Publika urla i čestita mu uz svekoliko oduševljenje. Čovjek se naprosto ne gasi. Dok vokal komunicira s publikom, Powell solira. Takvu razinu energije nisam nikad vidio.
“V.B.P.”, “Die by the Blade”, “Teeth of the Hydra”, “Dragon’s Breath”, serija hitova se nastavlja. Powell opet silazi s bine, brzim hodom prelazi cijelu dvoranu uz solaže, te izlazi u prostor za cuganje, gdje Pišta ispija pivo. Solira van koncertne dvorane i opet ima energiju van svakog standarda. Publika ga prati u stopu. Trči po dvorani, skače na binu, rastura gitaru… Ja ne znam kakav je doma? Osoba večeri je definitivno on.
Duga i moćna svirka. “Road Warrior”, “In the Arena”, “Warning of danger”… Tu Nikos najavljuje kraj. Pretpostavljam zato što je ostatak benda umoran slijedom odista iscrpljujuće svirke. Za to vrijeme Kenny naravno solira. Bis je gromoglasan i band se odmah vraća na rasturanje. “Kenny Solo Battle Cry” – encore vrhunski odrađen. Iako samo jedan, mislim da znate zašto. Nakon cjelovečernjeg metal performansa, treba imat obzira i prema publici. Ovakvu energiju gitarista nisam nikada vidio osim kod Zakk Wyldea kada je imao 45 godina. Kennyu sve počasti i s obzirom na godine. Ostatak benda je također na vrlo visokom nivou odradio noć. Izreka: “Kod Pište su najbolji partiji” u potpunosti je potvrđena.
