Katarina Vukoja foto, Leonora Bedić press
Tjedan dana nakon blagdanskog vikenda, zagrebačka Močvara premijerno je ugostila američke pionire žanra, bend Coven te grčki sastav Saturday Night Satan. Dvije generacije okultnog rocka, sinoć su u društvu entuzijastične publike, obilježili večer koja je bila više ritual nego koncert, prožet mistikom, neusiljenom teatralnošću i glazbenim nasljeđem koje seže više od pola stoljeća unatrag.
Grčki bend Saturday Night Satan otvorio je večer energičnim nastupom u čijem se izričaju osjeti kombinacija elemenata 70-ih i 80-ih godina s modernijim heavy/rock prizvukom. Bend se kroz prezentiranje određenih pjesama s debija, poput “Witches Dance” i “Rule With Fire” trudio ostvariti atmosferu koja je istovremeno nostalgična i svježa, a vokalistica Kate Soulthorn kombinacijom sirove snage i suptilne teatralnosti držala nas je usredotočenima u praćenju držanja dinamike čitavog nastupa. Ipak, na trenutke je nedostajalo nijansi u vokalnim dionicama kojim je klizila prema jednoličnosti, osobito u pjesmama srednjeg tempa. Usprkos tome, publiku su bez problema ugrijali za ono što je slijedilo.
Nakon kratke pauze, iščekivanje dolaska legendarnog Covena pošteno je pregrijalo sve prisutne u klubu. Na pozornicu je, iz lijesa, izašla Jinx Dawson, ne kao puki izvođač, već kao vjesnica nečeg starijeg od samog rocka. S efektnom maskom na licu, polako je zakoračila u središte rituala koji se odvijao pod titravim svjetlima i sablasnim projekcijama.
Coven su izveli niz pjesama s njihovog kultnog albuma „Witchcraft Destroys Minds & Reaps Souls“ iz davne 1969. godine i ostale uspješnice, uključujući klasike kao što su “Black Sabbath”, “Wicked Woman“, „Blood On The Snow“ i mnoge druge. Jinx Dawson, iako u poznim godinama, pokazala je impresivnu i emocionalno bogatu izvedbu, s bogatim tonom i sposobnošću prelaska iz nježnog šapta u snažne vokalne eksplozije. Iako je prirodno da s godinama dolazi do određenih promjena u glasu, tako je i tijekom koncerta postalo jasno da njen vokal više ne može doseći baš sve visine iz ranih dana što je besprijekorno ‘ispeglao’ njen prateći bend sastavljen od četiri talentirana mladića, dižući atmosferu u visine, dok je Jinx nesumnjivo pokazala zašto i dalje nosi status ikone. U izvedbama poput „Wicked Woman“ Jinx je primjerice uspjela isporučiti emocionalnu težinu i teatralnost koja nadilazi čisto tehničke performanse. Bend koji je prati, iako znatno mlađi, savršeno se uklopio u mističnu atmosferu, pa su se tako umjesto sterilne preciznosti, odlučili za organsku sirovost, što je pridonijelo dojmu da prisustvujemo nečemu živom, a ne rekonstruiranom iz nostalgije.
Tijekom nastupa, Jinx je pokazala iznimnu povezanost s publikom, naime, nije se skrivala iza imidža legende, već je između pjesama živahno komunicirala s prisutnima, dijeleći anegdote i zahvaljujući publici na podršci. Posebno simpatičan trenutak bio je kad je predstavljala mlade snage u bendu, uz pomalo morbidne, ali duhovite komentare, poput tvrdnje da je basista Zaynea upoznala na groblju kada ga je upitala želi li svirati u bendu.
Vrijedi istaknuti da je vizualni aspekt bio pažljivo oblikovan, sve od svjetla, projekcija, do kostimografije, svijeća, poznate lubanje sa ranijih photoshootinga benda i ostalih detalja, stvaralo je dojam da smo dio nečega mnogo većeg od običnog nastupa. Iako su mnogi navijali da bend izađe na bis, s obzirom na cjelokupni intenzitet nastupa, teško da je itko izlazio iz Močvare osjećajući da mu je išta uskraćeno. Dalo se zaključiti da nam je ova večer ponudila rijetku priliku da se vidi kako živa glazba, kada je vođena iskrenim porivom umjesto rutinom, može još uvijek izgledati opasno, izazovno i iznad svega, uzbudljivo.
