tekst, foto: Roman Avdagić
Kad je Urban najavio ovu posebnu priču, a ja na ovom portalu objavio prve datume, pokušao sam uloviti neki termin, ali nijedan mi nije odgovarao. Priča je krenula iz Bjelovara i završila u Samoboru. Prvo je bila ideja otići u Bjelovar, propalo. Onda Pazin, propalo isto tako. I onda, u jednoj od novih najava, pojavi se Samobor, za kraj turneje, i rekoh, “Tu si moj.” Na kraju ispala dva koncerta u Samoboru i ispalo da oba fotografiram..
Pročitao sam neke izvještaje, a posebno me dojmio onaj kolege Nikole Kneževića s Music Boxa, znao sam, mislio sam, otprilike što me čeka. Samo, sad znam, da pojma nisam imao!
Urban priča priču i svaka je izvedba drugačija. Bio sam na dvije i mogu to potvrditi.
Da, ovo je bio posljednji koncert (koncertić ili predstava) iz tog seta, ali ako Urban opet krene, nemojte odgađati kao ja. Moglo bi se dogoditi da propustite ovo malo remek djelo!
Nekome će se svidjeti, nekome ne, to je toliko osobno, a ukusima se ne raspravlja, pa neću ni ja. Meni je bilo odlično, oba dana.
Zato se stvarno nadam da ćete i vi imati priliku doživjeti ovu predstavu, koncertić… Što god to bilo. To ćete morati sami odlučiti. Ne bih vam sve prepričavao, ali sigurno će u vama probuditi neke osjećaje. Možda ćete se prepoznati u dijelovima Urbanovih priča.
Na početku će vas zamoliti da mu nešto napišete, na kraju na izlazu, u knjigu koja Vas ćeka tamo, nešto što vas je potaknulo kroz ovaj performans.
Ja sam mu napisao nešto u stilu,
“Naježio si me, rasplakao i nasmijao. Jebiga.”
Inače ne psujem, kao ni Urban, ali nekad te jednostavno nešto natjera na to. 😉
Glazbeni dio priče podijeljen je u dva dijela.
U prvom, Urban i gitara. Poznate i nepoznate pjesme koje su nastajale zajedno s ovom pričom. Neke su već snimljene, poput “Potpuno je nevažno”. U tom dijelu upoznajemo i njegovog velikog prijatelja Deana Tibljaša, s kojim se prisjeća samih početaka stvaranja njihove, njegove glazbe, još prije “La Bellone” i “Laufera”. Zajedno izvode stvar jednog od starih bendova, “Malo poznata ptica unutarnjeg oka”.
Tada počinje i priča o Igoru Wilheimu (Riječki novi val, “Bombe i bomboni”, “Rijeka–Pariz–Teksas”, op. a.). Ako ste mislili da ste imali dobre tulume u mladosti, možda i jeste, ali nakon što čujete kakve je tulume ovaj čovjek organizirao, više nečete biti sigurni da su Vaši bili najluđi.
Da, nakon svega imam potpuno novu sliku o petit beurre keksima, i njihovu uporabnu vrijednost. 😉
Neću vam sve otkrivati, imat ćete priliku i zapjevati s Urbanom, a taj cijeli set, barem u Samoboru, završava s “Aroma Satanica”.
Nakon toga na scenu dolazi gudački kvartet, mladi, izvrsni i simpatični glazbenici koje je Urban na zadnjem koncertu bacio u vatru.
Naime, i oni su, kao i svi mi, zamoljeni od strane Urbana da nešto kažu, kao što smo mi zamoljeni da napišemo ali anonimno a oni su onda javno izrekli kako su se osjećali kroz cijeli ovaj projekt. Matej, Jelena, Dora i Josip, s puno emocija i ponosa. Predivno.
Na samom početku tog dijela Urban čita pismo koje je sam napisao. Njegove riječi zvuče moćno, tužno, radosno, božanski. Svako tko je slušao, mogao se pronaći u nekom dijelu tog pisma, sebe, svoje bližnje, one koji su otišli… Ili možda u nečemu što ste željeli reći, ali niste. A sada znate da morate. Kad tad. Jer,
“Ništa se neće vratiti.”
Slijedi dio s ovim divnim mladim umjetnicima, izvode pjesme koje znamo, ali u potpuno drugačijim aranžmanima i izvedbama. Na prvom koncertu, “Moju vodu” odsvirao je s Urbanom i kvartetom dečko iz publike.
Na zadnjem, uz priču i dogodovštinu s Igorom Wilheimom i Tedijem Spalatom, Urban je na binu pozvao i Anu Širić, s kojom je otpjevao njegovu, a opet i njezinu, “Kažu svi da izmišljam”.
Da moram napomenuti da je naš Samoborac kao i s Urban i 4, Tomislav Noršić, tonski odlično odradio i ovu zgodu.
Opet sam se naježio.
Za kraj, a to se događa kad ste na koncertu Urbana i njegove četvorke, završava s “Astronautom”, jer,
“Mornari na zvijezdama
Sa slomljenim jedrima
Signale šalju u noć
Do tvojih prozora…”
