Prva večer
Tekst: Robert Skenderović
Legendarni bend Zabranjeno pušenje donio je ovog prosinca u Zagreb dvije večeri autentične sarajevske rock svirke. Iako je Sarajevo podarilo i druge velike bendove, Zabranjeno pušenje ima svoju naročitu prepoznatljivost koju je zadržalo kroz sva desetljeća svojeg postojanja sve do danas te još uvijek zvuče i energično i svježe, što je zagrebačka publika i ovaj put nagradila velikim odazivom. Doista, na koncertu prve večeri došlo je mnogo ljudi, a u prepunoj dvorani Boogalooa moglo se naći pripadnike raznih generacija. To ističem zato jer velik dio pjesama Zabranjenog pušenja i na ovom koncertu predstavljaju hitovi nastali u predratnom socijalističkom razdoblju, a i neke kasnije pjevaju o tome dobu. Nekako od svih pjesama koje smo mogli čuti na ovome koncertu pjesma „Yugo 45“ najbolje odražava opus Zabranjenog pušenja i ono što oni danas sa sobom nose. Ta pjesma u sebi nosi brojne motive i praktično svaki stih je jedna poruka i osvrt na prošlost. Moram ovdje reći da nas još ima, uključujući autora ovih redaka, koji smo doista u svojem djetinjstvu doživjeli taj trenutak kad je otac dovezao kući upravo „Yugo 45“ pa za nas iz te generacije ta pjesma ima naročit emocionalni naboj. No ovdje bi želio ipak naglasiti nešto drugo. Pjesma „Yugo 45“ kao i mnoge druge, pokazuju da je Zabranjeno pušenje uvijek nastojalo promovirati socijalno-angažiranu umjetnost. Ipak, njihova društvena kritika (ponekad otvorena, a ponekad skrivena između redaka) nikad se nije pretvorila u ogorčenu jadikovku nego je češće išla u smjeru karakterističnog bosanskog humora u kojem se život ne doživljava isključivo tragično nego više tragi-komično. A što je najbitnije, kada se u pjesmama žali za prošlim vremenima to je uvijek iz uvjerenja da su ljudi nekad bili bliskiji, sretniji i da su se svemu više i veselili, pa i konkretno u ovoj pjesmi tome „Yugu 45“ („U kući puno smijeha / u bašći Yugo 45“). Upravo u tim emocijama leži privlačnost ovog benda zbog koje me i danas oduševljavaju. Pjesme Zabranjenog pušenja pjevaju nam o ljudima s kojima se svi mi možemo poistovjetiti ili koje smo negdje nekad upoznali u životu – nesretnoj Fikreti, mladićima koji kao Pišonja i Žuga čeznu za avanturama ili udarniku Avdiji koji je vjerovao da svojim radničkim rukama gradi neko bolje sretnije društvo. Lako se možemo naći u mnogim njihovim stihovima o neuzvraćenoj ljubavi ili o neostvarenim snovima, u pričama o nekim životnim situacijama kojima smo svjedočili ili čiji smo i sami bili akteri, što pjesme Zabranjenog pušenja čini tako bliskima. Tako je bilo i ovaj put. Upravo te emocije povezale su zagrebačku publiku i sarajevsko Zabranjeno pušenje i na ovome koncertu u jedno predivno zajedništvo koje ćemo sa zadovoljstvom uvijek pamtiti.
Fotografije: Robert Skenderović
Fotografije: Dunja Bonacci Skenderović
Druga večer
Tekst: Suzana Svečnjak
Malo iza 21h Boogaloo je bio pun kao šipak, ekipa vesela, lagano pleše uz muziku koja se vrti i čeka Pušenje. Nešto iza 21:30 dolazi bend na pozornicu i odmah kreću ovacije iz publike, a bend kreće jako s „Pišonja i Žuga u paklu droge“. I već piva leti i već se dvorana ori od pjevanja i već su neki skinuli majice. Bilo je u prvim redovima majci s natpisom Yugo 45, što je full simpatično. Nakon toga je Anđela Zebec – kojoj skidam kapu do poda za glas, energiju i dizanje atmosfere – krenula pjevati „Amazing Grace“. Čitav bend ima toliko dobro karizmu i energiju da hoćeš nećeš – plesat ćeš.
Nastavili su s „Karabaja“, „Poso, kuća, birtija“.. da ne nabrajam.. pjesme su se nizale, a publika je bila sve rasplesanija i atmosfera svakom pjesmom sve bolja. Moram napomenuti da im je Tomislav Goluban gostovao na koncertu i odlično se uklopio, kao da je oduvijek s njima.
Sada potpuno iskreno, odrasla sam na Pušenju s Neletom. Uvijek su mi bili odlični, ali se nisam mogla prisiliti ići na koncert sve do sinoć. Da, znam glupi razlog. Nije da ja nisam slušala i dalje pušenje, samo taj odlazak na koncert me kočio. Sve pjesme znam koje su izdane i dobre su mi i sad se tučem po glavi jer nisam ranije otišla. Sejo je odličan frontman, zabavljač, čitav bend je uigran i odlično raspoložen. Čitavo vrijeme je bila pozitiva, zezancija i dobra muzika.
Moram napomenut i ovo, između „Zenice Blues“ i „Ibro Dirka“ je Sejo zamolio sve prisutne da daju podršku studentima da snime mali video. Jedna vrlo emotivna situacija, a publika je naravno dala sve od sebe da ispuni Sejinu želju.
Kakav povratak u djetinjstvo uz „Pišonja i Žuga“, „Djevojčice kojima miriše koža“, „Ibro Dirka“, „Dok čekaš Sabah sa Šejtanom“, „Stanje šoka“ ,“Zenica Blues“, „Dast ist Walter“. Ma jao, predobro. Vratili su me u doba kada sam bila bezbrižna klinka i osjećaj je odličan.
Svirali su do iza ponoći, a ekipa je tražila još. Izašli su na bis i odsvirali još 4 pjesme „Javi mi“ , „Šeki is again“, „Kažu mi da novog frajera imaš“ i za sam kraj „Raja iz Sarajeva“ u kojoj je u sredini Anđela zapjevala dio pjesme „Bacila je sve niz rijeku“ pa su nastavili s „Rajom iz Sarajeva“, a publici nije bilo dosta, htjeli su još, iako su dobili preko dva sata odlične svirke i odlične atmosfere.
Imam samo riječi hvale za sve što se sinoć desilo. Zabranjeno Pušenje je s osmijehom krenulo i s osmijehom završilo. Cijelo vrijeme je bila ta neka pozitivna energija u zraku i baš se osjetilo kao da smo svi bili jedna velika raja . Svaka čast, odličan koncert!
Fotografije: Suzana Svečnjak
Fotografije: Borna Kos
Flickr foto:
