Suzana Svečnjak
“Idijotske priče” Nenada Marjanovića – poznatijeg kao Dr. Fric iz kultnog pulskog punk benda KUD Idijoti – nesvakidašnja je i žanrovski neuhvatljiva knjiga koja se čita kao mješavina autobiografije, dnevničkih zapisa, sirove proze i osebujnog komentara društvene stvarnosti. Napisana bez uljepšavanja, u autentičnom tonu koji je jednako prgav, iskren i duhovit kao što je bila i glazba njegovog benda, ova knjiga nudi mnogo više od nostalgičnog prisjećanja na punk dane. Ona je istovremeno osobna ispovijed, politički pamflet, generacijski manifest i galerija likova iz jednog paralelnog univerzuma gdje su stav, karakter i sloboda važniji od svih pravila i formi.**
Nenad Marjanović piše kao što govori – direktno, sirovo i bez rukavica. U njegovim pričama ima psovki, ima bijesa, ima tuge, ali i puno emocije, topline i crnog humora. Govori o djetinjstvu u Puli, o jugoslavenskoj stvarnosti, o ratu, o glazbi, o sceni, o besmislu politike i veličini malih ljudi. Čitatelj ima osjećaj da sjedi s njim za šankom dok on prepričava epizode iz života, naizgled nevezane, ali u pozadini se gradi šira slika – portret čovjeka koji nikad nije htio pripadati sistemu, ali je itekako znao pripadati ljudima.
Zašto bi ovu knjigu trebalo pročitati?
Zato što nudi pogled iznutra – iznutra jedne generacije, jedne scene, jednog grada i jednog vremena koje je u mnogočemu nestalo, ali se kroz Fricove priče vraća živo i moćno. U vremenu kad se sve više priča iz povijesti filtrira kroz nostalgiju ili ideološke naočale, “Idijotske priče” dolaze kao zdrava šaka u lice, podsjetnik da istina ne mora biti lijepa, ali mora biti izrečena. Knjiga je važna jer ne glorificira, nego svjedoči. Ne skriva slabosti, nego ih stavlja na stol. I upravo u tome leži njezina snaga.
Ovo nije književnost u akademskom smislu – ovo je punk u formi knjige. Iskren, prljav, emotivan i beskompromisan. Čita se brzo, ali ostaje dugo. Za one koji su odrasli uz KUD Idijote, ovo je emocionalni rollercoaster. Za one koji ih nisu slušali, ovo je idealna prilika da ih upoznaju kroz osobu koja ih je živjela – ne samo na pozornici, nego i izvan nje. A za sve ostale, “Idijotske priče” su podsjetnik da još postoje glasovi koji govore jer moraju, a ne zato što se to dobro prodaje.
U vremenu lažnih priča, Fric nudi prave. I zato ga vrijedi čitati.
