Foto: The Brady Bunch, Tekst: Ela Pustajec

Ako ste se jutros probudili s bolovima u vratu i pokojom masnicom sumnjivog podrijetla, čestitam, bili ste na pravoj adresi. Vintage Industrial Bar ugostio je zagrebačku punk reprezentaciju koja je sinoć još jednom zorno demonstrirala da su godine samo broj, a pogo dijagnoza od koje se ne želiš izliječiti.

​Večer su otvorili No More Idols i odmah u startu procijenili da nam bubnjići zapravo ne trebaju. Njihov set je bio čisti Red Bull uštrcan direktno u venu: brzo, beskompromisno i s dovoljno decibela da se Savska lagano zatrese. Dečki su odradili ono što najbolje znaju, pošteno nas išamarali zvukom i zagrijali teren.

​A onda, Motus.
Što uopće reći o ekipi koja odbija mirovinu s takvim stilom? Hogar izleti na taj stage s onim svojim osmijehom i energijom koju prosječan tinejdžer može samo sanjat dok skrola po TikToku. Od najzanimljivijih trenutaka večeri izdvojila bih, naravno, kolektivni cardio. Iako Vintage nije bio dupkom pun, pogo je bio dovoljno intenzivan da su pametni satovi nas prisutnih (tu mislim na ovu našu “gerijatriju” 40+) vjerojatno registrirali uspon na Everest.
​Klasici poput “Vikend ratnici” , “Duge noći” i “Holandija”, pjevali su se toliko glasno da je bend komotno mogao otići na šank, mi bi sami završili koncert. Poseban je gušt bio gledati kako Motusi bez po muke brišu generacijski jaz. Dok mi “starci” s dozom melankolije promatramo klince u zihericama i podrapanim majicama (onima koje izgledaju kao da su preživjele barem tri poplave i jedan rat), shvatiš da je ta ista ljutnja i energija još uvijek tu, neovisno o datumu rođenja.

​Sve u svemu, bila je ovo večer kolektivnog povratka u srednju školu. Za nas koji smo je davno završili, bio je to prijeko potreban reset, a za klince koji su trenutno u njoj, dokaz da su na dobrom putu. Punk je sinoć u Vintageu još jednom pokazao da ima više života od prosječne mačke.