Friday, I'm in Love

Vizualno i zvučno, Talijani su vjerno dočarali estetiku i atmosferu originala. Jedina primjetna razlika leži u vokalu – boja i specifična emotivna ekspresija Roberta Smitha naprosto su unikatni i gotovo ih je nemoguće u potpunosti „skinuti“.

Bend je vrlo brzo dosegao radnu temperaturu, a publika je s oduševljenjem prihvatila svaku izvedbu. Kako je koncert odmicao, postajalo je jasno da setlista nije složena samo za površne slušatelje i radijske hitove. Uz općepoznate uspješnice, The Easy Cure su hrabro posegnuli za pravim glazbenim poslasticama za najvjernije fanove – primjerice, za „Just One Kiss“ morao sam duboko zaroniti u arhive sjećanja kako bih se prisjetio s kojeg je uopće albuma ta pjesma.

Gledao sam originalne The Cure više puta, no uvijek u golemim arenama i na velikim festivalskim pozornicama. Upravo dok sam razmišljao kako bi njihov raniji, siroviji materijal zvučao u intimnijem prostoru, uslijedio je sjajan miniset: „Fire In Cairo“, „Jumping Someone Else's Train“, „Grinding Halt“, a kasnije i „10:15 Saturday Night“. Bio je to apsolutni vrhunac večeri. Ta sirova, post-punk energija savršeno je legla u mali, zadimljeni klupski prostor – stvorivši autentičnu klupsku atmosferu u kojoj prave The Cure, nažalost, više nikada nećemo imati priliku doživjeti.

Iako nitko ne može u potpunosti zamijeniti karizmu i glas Roberta Smitha, Easy Cure su publici pružili nešto drugo, jednako vrijedno: vremenski stroj koji nas je vratio u zadimljene klubove kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Sasvim dovoljno za jednu odličnu koncertnu večer jednog jesenjeg petka.