Split u ritmu Indie Popa

Izgradili su status jednog od najprepoznatljivijih i najnepredvidljivih projekata na Američkoj Indie pop sceni.

Iza njih je suradnja sa velikim imenima poput Solange, Jonom Brionom te Janelle Monae, kao i nastupi na različitim festivalima. Mene su jučer izbili iz cipela zbog svoje teatralnosti i jakog scenskog performansa.

Članovi benda su Kevin Barnes, Bryan Poole, Dottie Alexander, Jamey Hussins i Davey Pierce.

Krenuli su veselo sa Id Engager sa najuspješnijeg albuma Skeletal Lamping iz 2008 godine. Pjesma se poigrava sa konceptima psihoanalize Sigmunda Freuda (Id, ego i superego), o fizičkoj žudnji, trenutnim zadovoljstvima i bijegu. Nastavljaju u malo bržem ritmu sa When, sa novog albuma, pjesmi o obrambenom mehanizmu nakon prekida.

Bassem Sabry sa 13-og albuma je jedina pjesma koja nije autobiografska, već protest protiv autoritativnih režima, nasilja i lažnih vođa, o gubitku ideala i opasnostima sa kojima se suočavaju borci za ljudska prava.

Slijedi We will commit wolf murder iz 2012 godine sa albuma Paralytic Stalks.

Mali twist ide sa Take the form of a century iz 1999 godine sa albuma The Gay Parade, koja nas uvodi u svijet bajki, psihodeličnog folka i Twee popa.

Mračna Empyrean Abattoir ili nebeska klaonica je savršen kontrast između lijepe, poletne glazbe i mračnog, destruktivnog teksta pjesme o emocionalnom distanciranju od bivšeg partnera nakon razvoda.

Usljedile su Already Dreaming sa novog albuma o kraju Kevinove osmogodišnje veze, An Eluardian Instance o osobnoj neovisnosti i otporu te 20th century schizofriendic revengoid-man o emocionalnom rastrojstvu, paranoji i mentalnom kaosu.

U Party's crashing us sa popularnog albuma The Sunlandic Twins iz 2005 godine, donose noćnu scenu i klupsku kulturu, aludirajući na gubitak kontrole i prepuštanje kaotičnom načinu života.

Wanting on air je također pjesma sa novog albuma o emocionalnoj udaljenosti i hladnoći u odnosima. Sleeping in the Beetle bug iz 1997 godine, sa albuma Cherry Peel donosi dašak dječje nevinosti, proljeća i iscjeljujuću moć smijeha na scenu.

Slijedi Bunny iz 2007 sa albuma Hissing Fauna, are you the destroyer ? te Paranoic Intervals iz 2018 godine sa albuma White is relic/Irrealis mood inspirirana plesnom glazbom iz 80' godina.

Thiumph of disintegration iz 2013 godine, sa albuma Lousy with Sylvianbriar pjeva o preživljavanju teških životnih razdoblja.

Koncert završava sa For our elegant castle iz 2008 godine sa albuma Skeletal Lamping, u kojoj Kevinov alter ego pjeva o priznavanju biseksualnosti i otvorenosti prema različitim vrstama seksualnih užitaka.

Iako akustika u Amfiteatru nije bila adekvatna za ovakvu vrstu glazbe, ovo je jedan od boljih live nastupa u Splitu.