Stonebride i Them Moose Rush u Vintageu, sirova energija koja traži još jednu rundu

Ništa strašno, pogotovo kada bend nakon izlaska na stage odluči ostaviti srce i dušu pred publikom.

Vintage je u tom trenutku mogao biti i puno puniji jer je ova ekipa definitivno zaslužila više ljudi ispred pozornice. No, oni koji su došli dobili su poštenu dozu energije, nabrijane svirke i glazbe koja se ne trudi biti pitoma ni lako probavljiva.

Them Moose Rush imaju taj svoj prepoznatljiv, pomalo otkačen glazbeni karakter, a njihov spoj alternativnog rocka, progresivnih elemenata i nepredvidljivih ritmova uživo zvuči još zanimljivije. Kroz pjesme poput „Loop“, „Redrum“, „Bullet“, „Goddes“ i „Old Bans“ pokazali su koliko se dobro snalaze u vlastitom glazbenom kaosu.

Odradili su nešto više od pola sata sasvim solidne, energične svirke, bez nepotrebnog razvlačenja, i dobro zagrijali ekipu za ono što je slijedilo.

A onda je došao Stonebride.

Ako su Them Moose Rush zagrijali atmosferu, Stonebride su je odlučili rastaviti na proste faktore.

Od prvih tonova bilo je jasno da nas čeka ozbiljna vožnja. Teški riffovi, masivan zvuk, hipnotički ritmovi i ona sirova energija zbog koje se jednostavno prepustiš glazbi i zaboraviš na sve ostalo. Nema tu puno filozofije. Stonebride se najbolje doživljava uživo, kada te njihova glazba doslovno prikuca za mjesto.

Vintage se u međuvremenu sasvim pristojno popunio, a bend je imao odličnu podlogu za ono što najbolje radi. Set su otvorili pjesmom „Ljevarova“, nakon koje su uslijedile „Closing“, „Shine“, „Animals“ i „Titan“. Već je taj prvi dio koncerta bio dovoljan da se prisjetim zašto me ova ekipa toliko oduševila pri prvom susretu.

Naime, Stonebride sam prvi put gledala i fotografirala kada su nastupili kao support Mastodonu u Tvornici kulture. Već tada su me kupili svojim zvukom i nastupom, pa je ovaj koncert u Vintageu bio svojevrsni šlag na tortu.

A kako sam popriličan ovisnik o slatkom, već sada znam da će me uskoro uhvatiti kriza i da ću poželjeti još.

Tijekom koncerta bend je u nekoliko navrata zastao kako bi se obratio publici i malo popričao s ekipom. Lijepa gesta, naravno, no nekako sam imala dojam da smo svi najviše željeli da nastave svirati. Jer kada te jednom uhvati taj njihov sirovi, teški i gotovo hipnotički groove, svaka pauza djeluje kao prekid filma u najboljem trenutku.

Pjesme „111“, „Barren Slope“, „Turn Back“ i „Venomous“ nastavile su graditi atmosferu, a Stonebride su još jednom pokazali koliko su uvjerljivi na pozornici. Sve je funkcioniralo kako treba, od zvuka i energije do samog osjećaja koji ostaje nakon koncerta.

Svirka je završila oko 23:30, a oni koji su željeli ponijeti dio večeri kući mogli su se počastiti CD-om, vinilom, majicom ili stickerom.

Ja sam svoj vinil osigurala odmah po dolasku u klub. Nisam htjela riskirati da ostanem bez njega jer, kada je Stonebride u pitanju, neke se stvari jednostavno ne prepuštaju slučaju. Razmišljala sam i o majici, no kako kartice nisu primali, moja je kolekcija ovaj put ostala bez još jednog komada koncertne garderobe.

Nema veze. Vinil će zasad zadovoljiti moje potrebe, barem dok se ponovno ne javi ona već spomenuta kriza.

I zato se iskreno nadam da Stonebride nećemo morati predugo čekati na nekoj od zagrebačkih pozornica. Jer jednom kada ih doživiš uživo, jedan koncert jednostavno nije dovoljan.

Them Moose Rush odradili su odličan posao zagrijavanja, a Stonebride su još jednom potvrdili zašto su bend kojem ću se uvijek rado vratiti.

Sve u svemu, jedna vraški dobra srijeda, dva odlična benda i još jedan podsjetnik zašto se isplati otići na koncert čak i kada te sljedeće jutro čekaju obaveze.

A Stonebride? Njih bih mogla slušati ponovno već sutra.