Tekst: Robert Skenderović
Foto: Dunja Bonacci Skenderović
U sklopu svoje europske turneje „Opus Dei“, posvećene njihovom istoimenom albumu iz 1987. godine, slovenski bend Laibach je jučer u zagrebačkom Boogaloou održao još jedan impresivan koncert kojim je potvrdio status svjetskih zvijezda. Dvorana Boogalooa bila je prepuna, a većinu slušatelja činili su ljudi koji Laibach prate već desetljećima. Nije to čudno jer za one u Hrvatskoj koji ih prate još od osamdesetih Laibach je u tome zadnjem desetljeću Jugoslavije bio dio okruženja u kojem su odrastali i sazrijevali. Pored glazbe koja se tada slušala (ponajviše Yu-rocka i neoromantičara) Laibach je bio nešto sasvim drugačije. Pojavili su se iznenada 1980. u militariziranom izdanju i vizualno se poigravali s lijevim i desnim totalitarizmima, a u tome stilu su i obrađivali neke od tada najpopularnijih rock i pop pjesama. U doba kada su mladi snivali Zapad kao svijet demokracije i blagostanja, Laibach je svojim nastupima provocirao tadašnju jugoslavensku komunističku vlast glazbeno-vizualnim nastupima koji su zbunjivali državne cenzore jer nisu razumjeli veličaju li oni totalitarne ideologije ili im se rugaju i na koji se totalitarizam uopće osvrću. U javnosti su ih mnogi zato počeli osuđivati, ali s druge strane Laibach je sve više postizao i svjetsku slavu. Provokacija kao umjetnički izričaj bila je očito vrlo uspješna jer je bend bio sve poznatiji. Za Laibach se tada pisalo da su jedan od najozloglašenijih bendova i jedan od onih koji su bili najčešće krivo doživljavani, pa je u njihovu obranu stao čak i čuveni slovenski filozof Slavoj Žižek.
Puno godina kasnije bilo je zanimljivo gledati koliko je toga izvornog ostalo u nastupima Laibacha i što su novo unijeli. Scenski nastup u Boogaloou bio je mnogo manje vizualno provokativan nego što je to bilo osamdesetih godina. Ipak, i na ovoj turneji su u pozadini prikazivane scene iz filmskih žurnala totalitarnih režima dvadesetog stoljeća – ponajviše mladi sportaši, mladi bubnjari i trubači te muškarci i žene u raznim scenama koje su trebale prikazivati „progresivnost“ i „sreću“ života u autoritarnom društvu. Konstantu i prepoznatljivost benda još uvijek najviše odlikuje duboki bas vokal pjevača Milana Frasa, koji nas je i ovaj put oduševio. Još uvijek je prepoznatljiv i njihov glazbeni stil, ponajviše avangardna elektro industrijska glazba koja koketira s popularnim melodijama pop i rock scene. Ipak, već godinama Laibach širi svoje glazbene okvire kako stilski, tako i promjenama u sastavu benda. Tu treba svakako spomenuti Marinu Martensson, pjevačicu švedsko-slovenskih korijena koja se od 2018. svojim vokalnim sposobnostima izvrsno uklopila i donijela novu svježinu u njihov vrhunski zvučni izričaj, u što smo se sinoć mogli i uvjeriti. Pri kraju koncerta bend je odsvirao najpoznatije hitove iz 1987. godine Geburt einer Nation i Leben heißt Leben, obrade hitova One Vision grupe Queen i Life is Life austrijske grupe Opus, a sam kraj koncerta završio je kratkim, ali oštrim protestom protiv suvremenih ratnih sukoba, s fotografijama Gaze u pozadini.
Na kraju treba reći da Laibach posljednjih godina svojim kompletnim glazbeno-scenskim nastupom uspijeva privući i nove generacije slušatelja, kojih je također bilo puno na sinoćnjem koncertu. Za nas koji smo glazbu osamdesetih slušali još od osamdesetih ova turneja emotivno je vrlo snažna i draga jer skoro četrdeset godina kasnije sve je na koncertu Laibacha bilo tako isto kao i u njihovim počecima, a opet tako drugačije, novo i svježe. Baš kako je i trebalo biti.
