Tekst i Mobile photo, (jer nismo dobili photo pass) BORNA KOS
Kada sam čuo da se američki pjevač Brian Hugh Warner, poznatiji kao Marilyn Manson, ponovno vraća u Hrvatsku nakon 20 godina, moj unutarnji petnaestogodišnjak ponovno je dobio svoj industrial metal glas. U majici, također staroj 15 godina, s njegovim likom, zaputio sam se u zagrebačku Arenu, gdje se ovaj put održavao koncert, s uzbuđenjem koje nisam osjetio već neko vrijeme.
Manson je koncert otvorio s pjesmom „Nod If You Understand“ i već je tada bilo jasno da je vokalno spreman „obaviti posao“. Nakon toga slijedile su pjesme „Disposable Teens“, „Angel With the Scabbed Wings“, „This Is the New Shit“ i „Say10“. No ipak, kao da zvuk nije bio na razini, nije bilo energije u instrumentima koja bi do kraja dočarala kaotičnu, kreativnu energiju Briana Hugha Warnera.
Želim naglasiti da nisam „die-hard“ fan glazbenika i ne znam cijeli njegov glazbeni repertoar napamet. Naš „glazbeni odnos“ počeo je u mojim ranim tinejdžerskim godinama: on ludi glazbenik, ja divljak iz fine zagrebačke gimnazije. Rezultat svega bio je jedan korektan odnos glazbenik–slušatelj koji je trajao do moje dvadesete godine.
Kasnije sam otkrivao i druge glazbene pravce, kao i druge glazbenike. S vremena na vrijeme vraćao bih se Brianu „u zagrljaj“, i to među njegove stare hitove. U tom smislu ova je turneja bila savršena – izvodio je „stare“ stvari za koje je znao da prolaze kod publike. Bili su tu „Personal Jesus“, „The Beautiful People“ i „Sweet Dreams (Are Made of This)“. Niti jednu nije zeznuo, iako je bilo nekoliko falševa. No cijelo vrijeme moglo se osjetiti da ga ostatak benda energetski ne prati dovoljno te da je sam izvođač pomalo na „autopilotu“.
Koncert je trajao sat vremena i 20 minuta, bez bisa. U jednom trenutku sestra mi je poslala poruku nakon zadnje pjesme, hoće li ponovno izaći na pozornicu. Morao sam joj tužno priopćiti da neće. Njoj je, kao i meni, nedostajao još jedan trenutak da savršeno zaokruži paket zvan Marilyn Manson.
