Tekst: Ana Sekso Milković, Foto: Davor Birt

Sinoćnji koncert Thy Catafalquea u Močvari bio je prava poslastica za sve ljubitelje eksperimentalnih i eklektičnih metal zvukova koji ruše žanrovske okvire u sofisticiranoj maniri. Koncert pred zagrebačkom publikom otvorio je nizozemsko-mađarski trio Bong-Ra sirovim, mračnim i distorziranim industrial-noiseom i vrlo elementarnim scenskim nastupom. Dojam mi je pokvario pomalo mutan zvuk i nedostatak minimalne komunikacije s publikom koja ih je pozorno, ali pomalo suzdržano pratila. Kada su na scenu stupili nositelji programa, dvorana je bila ispunjena vidno zainteresiranom publikom. Unatoč lošem vremenu sredinom radnoga tjedna, pretežito mladi ali i poneki stariji metal sladokusci nisu htjeli propustiti ovaj rijetki dragulj u kruni Močvarinih metal koncerata.

Thy Catafalque izvorno je zamišljen kao studijski glazbeni projekt Tamása Kátaija i Jánosa Juhásza 1998. godine, no s vremenom je nadrastao sam sebe. Rođen 1970. godine u Makóu, gradiću na jugoistoku Mađarske u Velikoj mađarskoj nizini, Tamás, mozak, srce i kralježnica Thy Catafalquea, stasao je uz tada rastuću alternativnu scenu u rodnom gradu svirajući klavijature i gitaru i hraneći se svim alternativnim glazbenim stilovima od domaćeg rocka preko kultnih metal bendova do elektronske glazbe i jazza te svirajući u eksperimentalnom black metal bendu Gire (izgovara se „žir“) s kojim je doživio prve nastupe, uspone, padove stječući iskustvo izvedbama uživo po manjim provincijskim klubovima. Osim glazbe i računalne tehnike, Tamásevo stvaralaštvo obilježilo je i njegovo formalno obrazovanje. Naime, on je diplomirao mađarski i engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Segedinu što objašnjava i gotičarski naziv benda (to znači „tvoj odar“ na kombinaciji srednjeg i ranomodernog engleskog jezika).

Neko je vrijeme radio kao profesor i prevoditelj, objavio je dvije zbirke pjesama i bavi se fotografijom. Nakon duljeg boravka u Škotskoj skrasio se u Budimpešti gdje trenutno živi i radi za finsku glazbenu izdavačku kuću i istovremeno neumorno i neprekidno svira, vježba i stvara glazbu u suradnji s mrežom mađarskih i inozemnih glazbenika. Njegovo su bogato stvaralaštvo prepoznali kolege glazbenici, ali i organizatori festivala i koncerata tražeći da nastupaju i udovolje rastućem interesu publike. Nakon dvadeset godina rada u pozadini, daleko od reflektora pozornica i nakon devet studijskih albuma, ovaj skromni, samozatajni i uljudni intelektualac i svestrani umjetnik istančana ukusa 2021. konsolidira sastav od više glazbenika mlađe generacije, angažira menadžment i otvara potpuno novo poglavlje osnaženog Thy Catafalquea i predstavlja nove albume sve brojnijoj domaćoj i inozemnoj publici. S obzirom da svi članovi sadašnje postave pjevaju i sviraju u drugim (matičnim) bendovima koji također dobivaju pozive na europske i američke pozornice, a istovremeno žive primarno od svojih građanskih poslova, vrlo promišljeno i planirano doziraju zajedničke koncerte i turneje. Uzmemo li to u obzir, njihovi su nastupi prava ekskluziva, a Zagreb je nakon Beča, prva inozemna točka njihovog ovogodišnjeg niza od svega 20 nastupa koji je započet u Budimpešti, a završit će u Velikoj Britaniji, čime će Tamás simbolično povezati svoje dvije formativne domovine.

Set listom zagrebačkog koncerta predstavljen je sažeti presjek stvaralaštva Thy Catafalquea između 2009. i 2024. godine s naglaskom na recentnije faze. Naoružani s dvije gitare, basom, bubnjem, nasnimljenim klavijaturama i zvučnim efektima iz digitalne kuhinje, dva muška i dva ženska glasa, Thy Catafalque su nas poveli na sat i pol dugačko postmoderno glazbeno putovanje mjestimično ispresijecano kratkim snimljenim naracijama.

Instrumentalna pjesma „Szíriusz” s albuma „Alföld” poslužila je kao uvod, nakon čega su se na pozornici pojavili vokalisti. Dva mladića i dvije djevojke izmjenjivali su se i udruživali na pozornici jašući na krestama zvučnih valova ekstremnog metala, industrial ritmova, blackerskih blast beatova preko suptilnih odjeka folklora do progresivnih metal riffova, meditativne svemirske elektronike avangardnih aranžmana. Momci su i growlali i pjevali melodične dionice te imali su suvereniji nastup od djevojaka koje, premda su lijepe i darovite, nisu se uspjele nametnuti na sceni poput svojih muških kolega, no dokazale su svoje hvalevrijedne vokalne sposobnosti koje su došle do izražaja i kod elemenata pučkog pjevanja, ambijentalnog vilinskog višeglasja, screamanja i omamljujućih futurističkih efekata proizvedenih mikrofonom trudeći se da zvuče kvalitetno kao na studijskim snimkama, a istovremeno punokrvno i žestoko.

Nepretenciozni i iskreno pozitivni, s neskrivenim zadovoljstvom na licima, bez ikakve scenografije ili video instalacija, s tehničkom podrškom majstora zvuka za miks pultom u pozadini, mađarski virtuozi proveli su nas kroz pejzaže, vjetrove i magle Velike mađarske nizine (ona je Tamásev zavičaj, ali i nezaobilazan topos u poeziji najveće mađarske poetske trijade), unutarnje introspekcije, osobna previranja, metafizička promišljanja i nade ostvarujući kontakt s publikom kratkim zahvalama na engleskom i potičući je na ritmički pljesak. Jezik glazbe je univerzalan, a zagrebačka ga publika razumjela i pozitivno reagirala na nj, bez obzira što fanovi mahom ne znaju mađarski i ne mogu u potpunosti razumjeti tekstove koje vrlo vjerojatno strojno prevode kako bi proniknuli u njihovo značenje.

Pjesme bogatije mađarskim kulturnim i književnim referencama, te uglazbljene pjesme mađarskih pjesnika izostavljene su na ovom koncertu, no unatoč tome primjetna je kulturna ukorijenjenost u lokalnom koja se skladno isprepliće s prepoznatljivim globalnim karakterom metal kulture. Publika je naročito pozitivno reagirala na skladbe „Vasgyár”, „Ködkirály”, „Aláhullás” i „A gyönyörű álmok ezután jönnek” sa zadnjeg, istoimenog albuma „XII: A gyönyörű álmok ezután jönnek”. Naslovna pjesma s recentnog albuma ponijela je publiku, nakon čega je uslijedio završni „Móló” s albuma „Vadak” iz 2021. i naklon publici koja je bend ispratila toplim pljeskom. Ni dozivanja publike na lošem mađarskom nisu ih vratila na pozornicu: savršeno isplaniravši timing i set listu koja različite faze Thy Catafalquea povezuje u koherentnu, iako zahtjevnu cjelinu, svirali su točno 75+15 minuta bez prekida, kao legendarni Motörhead, na primjer.

Pomalo razočarana što je koncert završio nakon subjektivno kratkog vremena, shvatila sam da je nadmašio moja očekivanja i da mi se ispunila davna želja iz studentskih dana da Thy Catafalque poslušam uživo. Nadam se da im je ovo tek prvi put u Zagrebu kojem će se rado vraćati i nakon velikih svjetskih pozornica i da se nikada neće odreći pjevanja na mađarskom, jer bi time izgubili na autentičnosti i utopili se u moru bezukusnih bendova koji pecaju širu publiku.  Od srca im želim da im se nakon ovoga ostvare prekrasni snovi. Jer je to potpuno zasluženo.