Foto: Igor Strmečki, Press: Iva Jarić

Postoji nešto posebno u koncertima koji nisu nužno masovni spektakli, nego okupljanja ljudi koji glazbu doživljavaju kao važan dio svog svakodnevnog i profesionalnog života. Takvi koncerti imaju drugačiju težinu – više pažnje, više razmjene, manje površnosti. Upravo je takva bila sinoćnja večer u Tvornici kulture, na koncertu Plesača Sporog Stepa, koji je, step by step, osvojio naše uši.

Jer, koncert je okupio respektabilan broj ljudi, ali publika je bila prilično specifična – većinom poznata lica s kulturne scene, ljudi koji aktivno rade u kulturi ili su s njom usko povezani. Atmosfera je zbog toga imala pomalo insajderski karakter: nigdje nije bilo masovne euforije, već je vladala koncentrirana, svjesna prisutnost publike koja vrlo dobro razumije kontekst i estetiku onoga što gleda i sluša.

U takvom okruženju koncert nije djelovao zatvoreno, nego naprotiv – kao prostor razmjene između izvođača i publike koja reagira brzo, precizno i bez zadrške kad je nešto pogodi. Energija benda prelijevala se kroz dvoranu, a publika ju je vraćala na način koji nije nužno glasan, ali je itekako intenzivan.

U središtu svega je Max Juričić, čija karijera jasno pokazuje koliko se može rasti bez gubitka identiteta. Njegov put od ranijih bendova do ovog projekta nije linearno smirivanje, nego evolucija izraza – sada je to sigurnost u zvuku, ali i spremnost na igru. Na pozornici djeluje kao netko tko točno zna što radi, ali si i dalje dopušta da ga trenutak ponese, i baš tu koncert dobiva onu dodatnu iskru.

Sreća je boje Plesača, Sporog i Stepa – boje udaraljki, pratećih vokala, violine, violončela, i Maxa Juričića. Pohvalno za cijelu ekipu da to zna prenijeti na publiku koja i najviše zna.