Foto: Tatjana Krstić

Tekst: Marija Martinić Vidović

Najbolji rock/punk koncert. Bez poza i glume, s puno sirove snage i emocija.

Predgrupa su bile Daske –  ugodna rock psihodelija koja je očarala instrumentalima. Stihovi su duhoviti i toliko jednostavni da i na prvo slušanje tražiš dublji smisao („Triba bi leć“).. A ima li ga? Ne znam. Nije ni važno. Publika ih je dobro prihvatila. Neki od vjernih fanova otišli su nakon njihovog nastupa, ali amfiteatar se brzo napunio. Ispred Doma mladih prava atmosfera rock koncerta, plato prepun grupa ljudi koji čekaju svirku. U amfiteatru svatko na svojoj poziciji, uzlazno po dobi :).

A onda – M.O.R.T.

Kako napisati tekst o najboljem koncertu najboljeg hrvatskog  rock/punk sastava? O bendu koji ima odličan odnos s publikom i tekstove koji tjeraju na razmišljanje?

M.O.R.T. je od prve pjesme poveo publiku u izmaštani svijet. Moćan glas budi trenutačno, a energija na pozornici jednaka je onoj ispred bine. Redale su se pjesme poput Mamuran, Osoba A, Na cesti, Van pameti, Olovni vojnici, Logor, Buka u glavi..

Tekstovi grupe M.O.R.T.  analiziraju svakog od nas kad smo najranjiviji. Buka u glavi je najnježnija ljubavna pjesma, bez obzira na žešći zvuk. Uostalom, važno je voljeti snažno.

Drugi tekstovi pjesama nas opominju, kritika su društva u kojem živimo i kojem se pomalo predajemo (Olovni vojnici).

U jednom trenutku na pozornicu dolazi lik koji recitira – pjesnik Ivo, predstavlja nam obnovljenu verziju Dionezijskih svečanosti. Malo razbije atmosferu, ali dobro – i to je dio kaosa koji volimo. Gitarist se voli kretat po pozornici i skroz bi mu dobro došla jedna pista da izrazi svu svoju kreativnost. Svirao je i dok ga je publika nosila na rukama.

Koncert je dobio svoj život. Publika je totalno hipnotizirana pjevala, plesala i jela iz ruke Johnu. A njega su svladale emocije. Nismo tada bili svjesni, ali kasnije smo saznali da se M.O.R.T se oprašta od svirki i publike na neko vrijeme.  Mislim da izjavu nitko nije ni doživio. Trenutak je bio predobar da bi se razmišljalo o slijedećem tužnom.

Psihodelija se pojačava, atmosfera ključa. Svuda majice M.O.R.T. Publika diše zajedno, nitko ne stoji mirno, nitko ne želi doma.

Bis je neminovan.

Pjevač sjeda za bubnjeve. Kad su se pridružili i ostali članovi benda on poziva publiku na pozornicu. Na sceni je hrpa mladih iz partera, skaču i plešu. Nije li prirodnije da publika zbog koje pišeš i sviraš bude odmah uz tebe, nego odvojena i udaljena?

John sjeda na zvučnik i s tulumom iza leđa šalje poruke publici rock koncerata. Povjerava im ulogu da budu onaj potreban otpor svemu lošem što se događa, jer – tko će..  

Kad je glazba na kraju ipak stala, znala sam da sam bila dio nečeg izvanrednog. Ovaj će koncert ostati upamćen.  A ako M.O.R.T. i stane – pjesme ostaju. Kao upute.

.