Marilyn Manson: „One Assassination Under God – Chapter 2“: Čudovište više ne mora vikati da bi ga se čulo

I upravo je to jedna od najvećih prednosti ovog albuma.

Drugo poglavlje priče započete 2024. albumom „One Assassination Under God – Chapter 1“ objavljeno je 14. kolovoza za Nuclear Blast Records i donosi devet pjesama raspoređenih na nešto više od 43 minute. Ponovno je tu Tyler Bates, čiji je producentski potpis postao gotovo jednako važan za Mansonov noviji zvuk kao što su nekoć bili veliki riffovi, industrial buka i provokacija.

Samo što je ovdje manje potrebe za bukom.

„Unalive“ otvara album mračno i teško, ali bez pokušaja da slušatelja odmah udari po glavi. Industrial puls, gitare i Mansonov vokal stvaraju osjećaj nelagode koji će se provlačiti kroz gotovo cijeli album. To je Manson koji dobro zna da više ne mora urlati kako bi zvučao prijeteće.

„Don't Answer The Door“ još više spušta tempo i uvodi gotovo filmsku atmosferu. Bates ovdje pokazuje koliko dobro razumije prostor između tonova. Gitare nisu uvijek u prvom planu, elektronika se uvlači ispod površine, a Mansonov glas više pripovijeda nego napada.

A onda dolazi „Front Toward Enemy“ i podsjeti nas da stara zvijer ipak nije potpuno zaspala.

To je jedan od trenutaka na albumu koji najizravnije priziva agresivnijeg Mansona. Riffovi su prljavi, industrial hladan, a vokal ponovno dobiva onu poznatu dozu otrova. Pjesma je već bila poznata kao B strana singla „Raise The Red Flag“, ali ovdje djeluje kao da je oduvijek trebala biti dio ove cjeline.

Središnji dio albuma okreće se atmosferi.

„All The Vilest Things“ i posebno „None of the Suns“ više duguju goth rocku i dark waveu nego klasičnom industrial metalu. Upravo je „None of the Suns“ jedan od zanimljivijih trenutaka albuma jer pokazuje koliko Manson danas bolje funkcionira kada ne pokušava biti najglasnija osoba u prostoriji.

Njegov glas više nema onu istu snagu i divljaštvo iz devedesetih. Ali ima nešto drugo. Godine.

I ovdje to nije nedostatak.

Pukotine, promjene registra i povremena iscrpljenost vokala zapravo odgovaraju materijalu koji govori iz potpuno drukčije životne perspektive od one iz koje su nastajali „The Beautiful People“ ili „Disposable Teens“.

„Lucifer's Teardrop“ ponovno pojačava intenzitet i jedna je od pjesama koje najbolje povezuju starog i današnjeg Mansona. Teška je, dovoljno prljava i dovoljno melodična da ostane u glavi, bez osjećaja da pokušava kopirati prošlost.

„The Arsonist“ nešto je slabiji trenutak albuma. Ne radi ništa posebno pogrešno, ali okružen pjesmama koje imaju izraženiji karakter djeluje kao prolaz prema završnici.

A onda stiže „Exit Wound“.

Nije teško razumjeti zašto je upravo ona odabrana kao jedan od singlova. Ima najneposredniji refren, industrial ritam koji odmah ulazi pod kožu i dovoljno prepoznatljivog Mansonova DNK da može zadovoljiti i publiku koja od njega još uvijek očekuje barem komadić stare agresije.

Za kraj ostaje šestominutni „Enantiomorph“.

Sam naziv označava zrcalne oblike i teško je pronaći prikladniju riječ za završetak projekta podijeljenog na dva poglavlja. Pjesma počinje mirnije, uz klavir i atmosferu koja postupno raste, a Manson zvuči neobično ogoljeno. Umjesto velikog eksplozivnog finala dobivamo nešto puno intimnije i neugodnije.

I možda je upravo to najbolji način da ova priča završi.

„One Assassination Under God – Chapter 2“ ipak nije album bez problema. Njegova najveća snaga istodobno mu je i najveća slabost. Toliko je atmosferičan i zvučno ujednačen da se pojedine pjesme nakon prvog slušanja počinju stapati jedna s drugom. Nedostaje nekoliko velikih trenutaka koji bi razbili tu tamnu zvučnu ravninu.

Prvo poglavlje bilo je neposrednije. Drugo traži više vremena.

Ali možda ga upravo zato ne treba promatrati kao samostalni nastavak, nego kao drugu polovicu iste priče.

Marilyn Manson danas više nije kulturni neprijatelj broj jedan kakav je bio krajem devedesetih. Glazbena scena se promijenila, publika se promijenila, a promijenio se i on. Pokušavati ponovno proizvesti šok „Antichrist Superstara“ danas bi vjerojatno izgledalo više kao kostimirana nostalgija nego kao provokacija.

Umjesto toga dobili smo starijeg, kontroliranijeg i atmosferičnijeg Mansona.

„One Assassination Under God – Chapter 2“ nije povratak u 1996. godinu i dobro je da nije. Najbolji trenuci albuma pojavljuju se upravo onda kada Manson prestane razgovarati s vlastitim mitom i dopusti pjesmama da postoje bez tereta prošlosti.

Čudovište koje je nekada moralo urlati da bi ga cijeli svijet primijetio danas može stajati u mraku i govoriti gotovo šapatom.

I još uvijek ga se čuje.

Ocjena: 8/10

Izvođač: Marilyn Manson Album: One Assassination Under God – Chapter 2 Tip izdanja: Studijski album Redni broj albuma: 13. studijski album Datum izlaska: 14. kolovoza 2026. Izdavač: Nuclear Blast Records Žanr: Alternative Rock, Crossover, Gothic, NU Metal, Screamo Broj pjesama: 9 Produkcija: Marilyn Manson i Tyler Bates Autorstvo: Marilyn Manson i Tyler Bates Format: CD, vinil, digitalno izdanje i limitirana izdanja Singlovi: „Exit Wound“, „Front Toward Enemy“ Expanded Edition: objavljen 28. kolovoza 2026., s dodatnom pjesmom „You Can't Die Young“