tekst: Leonora Bajrović

foto: Matea Marušić

Zagreb je sinoć dobio podsjetnik da neke stvari ne zastarijevaju, pa makar kalendar tvrdio suprotno. W.A.S.P. su se na pozornici kluba Boogaloo pojavili kao da su sišli iz nekog starog VHS-a koji i dalje odbija izgubiti sjaj, s tematski uređene pozornice koja nije glumila „veliki spektakl“, ali je zato servirala ono bitno: glazbu koja reže i bend koji još uvijek zna kako je upotrijebiti.

Zašto ovakav naslov? Naime, u ranim osamdesetima su na pozornicu ove heavy metal legende izlazile s giljotinom, sirovim mesom i hektolitrima umjetne krvi. Bili su oličenje svega što su američki moralni čuvari mrzili, a to su vulgarnost, ironija i buka kao oružje. Četrdeset godina kasnije, u zagrebačkoj dvorani nema ni giljotine ni krvi. Nema šoka, nema pretjerane teatralne blasfemije, ali ima pulsa. Onog istog, tvrdog i nepopustljivog ritma koji je izdržao desetljeća, ozljede i promjene. Blackie Lawless više ne traži da ga se bojiš, nego da ga slušaš. I to je možda najveći šok od svih jer W.A.S.P. više ne glumi prijetnju, nego potvrđuje postojanost.

Ono što odmah vrijedi naglasiti je kako bend upravo dovršava turneju nazvanu „Album One Alive!“ u kojoj izvode u cijelosti album prvijenac iz 1984. godine. Na samom početku sjajan start s „I Wanna Be Somebody“, s kojom su logično ovoga puta morali otvoriti koncert, i „L.O.V.E. Machine“ krenule su bez okolišanja, kao otvaranje škrinje u kojoj se nalazi sve ono zbog čega se metal glazba uopće počela formirati. „The Flame“ i „B.A.D.“ samo su potvrdile da bend nije tu da isključivo simulira prošlost i priziva nostalgiju.

Kako je set odmicao, bilo mi je već jasno da je usporedba s nastupom 2023. godine u slovenskoj Kino Šiški na stepenici iznad, prvenstveno zbog fizičkog stanja legendarnog Blackieja Lawlessa koji je tada na slovenskom koncertu imao velike probleme s bolovima u leđima (hernija diska, a potom otkrivena i informacija da ima i prijelom kralješka). Blackie je već u startu na zagrebačkom koncertu djelovao puno vitalnije i mobilno, nego prije par godina kada je slovenski nastup proveo sjedeći, iako je tada scenografija bila nešto nabrijanija nego jučer.

U skladu sa samom idejom turneje, raspored na set-listi počeo je poprimati oblik gotovo pa koncepta: „School Daze“, „Hellion“, „Sleeping (In The Fire)“ pjesme s početaka benda koje zvuče kao da nikad nisu smanjile svoju intenzivnost. Publika je te refrene gutala kao nešto što i dalje ima svrhu, i to bez ceremonija i previše romantiziranja. „On Your Knees“, „Tormentor“ i „The Torture Never Stops“ pojačavale su dojam benda koji zna da se najvažnije stvari ne mijenjaju.

A onda, digresija pretvorena u rock napad. Završni dio koncerta složen kao svojevrsni medley: „Inside the Electric Circus“ / „I Don’t Need No Doctor“ / „Scream Until You Like It“, u kojem se publika našla između teatra i čiste pogonske snage. Sjajno podsjećanje na stare hitove, ukomponirano tako spretno i moćno, da je bilo zaista užitak za slušati. I kad se učinilo da je to to, stigao je nastavak. „The Real Me“ / „Forever Free“/ „The Headless Children“, svojevrsni produžetak adrenalina taman u trenutku kad bi drugi bend takvog staža već otišao na pivo iza pozornice. U samoj završnici, „Wild Child“ i „Blind in Texas“ bacile su publiku u kolektivni usklik, bez naglašavanja nostalgije. Te pjesme ionako znaju same govoriti.

Ako bi se uopće moglo prigovoriti nečemu, to je trajanje. U jednom je trenutku djelovalo kao da koncert ide prema vrhuncu koji bi još malo potrajao, ali je završetak došao brže od očekivanog. No sve ono prije toga nije zvučalo kao rutinski posao i bez nepotrebnog dizanja prašine oko toga što „treba“ biti show. Blackie Lawless nije više onaj koji razlijeva provokaciju kao benzin, ali njegova prisutnost i dalje ima težinu, onaj tihi autoritet nekoga tko zna da mu stage pripada jer ga je osvojio davno, i jer ga još uvijek drži bez suvišnih dokaza.

Na kraju krajeva, W.A.S.P. nisu došli podučavati povijest metala, nego pokazati da neke poglavlja još nisu završila. Sinoć u Zagrebu generacije se nisu brojale, nego spajale na istom refrenu. I tko god je tvrdio da je vrijeme ove glazbe prošlo, krcati Boogaloo i kilometarski red pred klubom govorio je apsolutno suprotno.