Zagreb, 27. rujna 2025. – Postmodern Jukebox

TEKST: Iva Jarić

FOTO: IGOR STRMEČKI

Prve jesenje večeri, kada osim hladnijeg vremena miriši i početak nove, prave, koncertne sezone, dugi red ispred Tvornice pokazao je da je nekad najbolji način kako započeti nešto novo taj da nas se podsjeti kako je to bilo nekad. Taj red nikad nije izgledao bolje, jer ova publika potaknuta je da odjene svoje najbolje ruho – odijelo uz prsluk i leptir mašnu, haljinu s resama, perle oko vrata i perje u kosi, sve to uz cipele prigodne za najvažniju funkciju: plesanje. Upravo takvu uputu svojim slušateljima već više od deset godina uspješno daje moderno čudo svjetskog glasa – Scott Bradlee’s Postmodern Jukebox koji je u petak, 26. rujna rasplesao punu Tvornicu i time ponovno uspješno dokazao da je i današnji, post-moderni slušatelj, željan žive glazbe, živog zvuka i živog čovjeka na sceni.

Mrak pozornice i publike izgledao je sasvim suvremeno, kad nas je u trenutku prvi ton ovog zanimljivog glazbenog sastava vremenskim strojem prebacio stoljeće u prošlost, u doba američke vladavine swinga i doo-wopa. Zvukovi su to jazza 20-ih koji najbolje dočaravaju šarolikost i hedonizam desetljeća smještenog između kontrastnih svjetskih ratova, koje je tako dobro predstavila prva pjesma večeri Pour some sugar on me.

Postmodern Jukebox sastav čine vrhunski glazbenici – pjevačice, pjevači i instrumentalisti koji nijednim detaljem ne dopuštaju da pomislimo da smo u suvremenom svijetu. Možda je upravo to i najimpresivniji dio: vintage aranžmani suvremenih popularnih pjesama nose najveći dio produkcije, ali to prate i prilagođeni zvukovi instrumenata, retro vokalna tehnika, postava sastava poznata nam iz starih holivudskih klasika, kostimi, šminka i rasvjeta. Sve to fino zaokružuje i fokusna točka ovog izvanrednog povijesnog spektakla – MC, Master of ceremony, koji je kroz povijest glazbe i koncertnih zbivanja bio donedavno normalna pojava, a danas viđamo najviše u šutljivom obliku dirigenta klasične glazbe ili u spontanom obraćanju frontmena benda.

Šarm, spretnost, okretnost i blagoglagoljivost našeg voditelja ceremonije poticali su nas na ples, dragost, pozitivnu energiju i svjesnost trenutka dok je navigirao kompleksnim redoslijedom različitih pjesama. Iako repertoar čine pjesme kojima u originalnom ruhu ne bi trebalo predstavljanje, suvremenom uhu retro aranžman pjesmu oblači u vintage odjeću i time maskira laku prepoznatljivost, stoga je predstavljanje pjesama iznenađujuće potreban mehanizam koji je možda i ključan za uspješnu premosnicu vremenskog stogodišnjeg razmaka. Bilo je iznimno ohrabrujuće u današnje tiktok vrijeme vidjeti i doživjeti publiku koja tu produkcijsku i glazbenu kompleksnost uspješno prati, potiče i, zapravo, očekuje.

Pjevačice Olivia, Amber i Ashley savršen su spoj u troglasju, kao što su i zasebno savršene solistice. Brass sekcija je za poželjeti u svakodnevnom životu, a humor, senzibilitet i društveni komentar čuju se u svakom tonu pijanista. Čak bi i uvijek strogi kritičar J. S. Bach odobrio svoj Preludij u C-duru u ovom suvremenom vintage izdanju. Pa ipak, ta savršena savršenost je možda i ono što je jedini manjak ove produkcije – u njoj nedostaje ono što bi podsjetilo na ljudskost: spontanost.

Jer na kraju večeri vraćamo se u stvarni svijet, u kojem nakon ovog koncerta nije ostao podsjetnik na vintage glazbu niti realni poticaj za slušanje klasika Gershwina, Charlestona i jazza. Na kraju ostao je osjećaj da smo upravo poslušali živu verziju YouTube plejliste, što je zapravo i originalno podrijetlo Scott Bradlee’s Postmodern Jukeboxa.

Podjelite !
fb-share-icon