Foto: Katarina Žitko, tekst: Damir Čanadi
Nakon posljednjeg zagrebačkog koncerta u Močvari, irski post-rock velikani God Is An Astronaut ponovno su se spustili u hrvatsku metropolu, ovoga puta u Tvornicu kulture. Nastup održan 18. listopada bio je dio europske turneje kojom bend promovira svoj najnoviji, dvanaesti studijski album Embers, ali i obilježava dvadeset godina od izdanja All Is Violent, All Is Bright ploče koja ih je svojedobno lansirala u sam vrh žanra.
Večer je otvorila Jo Quail, violončelistica koja već neko vrijeme surađuje s bendom. Iako publika u prvim redovima još nije bila brojna, Quail je svojom izvedbom stvorila gotovo mističan ugođaj. Kroz loop pedale i razne efekte gradila je skladbe koje su se kretale između meditacije i ritmičkih eksplozija, a između pjesama publici se obraćala kratkim, toplim objašnjenjima o nastanku pojedinih komada i načinu sviranja. Njezin nastup bio je savršena uvertira u ono što je slijedilo.
Bez previše ceremonije, God Is An Astronaut započeli su svoj set s “Falling Leaves”, uvodnim brojem s albuma Embers. Fokus je ostao na snažnom zvuku gitara, bas linijama koje pulsiraju poput motora i ritmovima koji su dizali atmosferu.
Zvuk je bio čist, balansiran i moćan, a svjetlosna scenografija precizno je pratila svaki dinamički prijelaz. Ipak, pravi vrhunci večeri stigli su s pjesmama iz prošlosti “Fragile”, “Suicide by Star” i naslovna “All Is Violent, All Is Bright” izazvale su najviše reakcija publike i podsjetile zašto upravo ti komadi uživaju gotovo kultni status.
Iako je interakcija s bendom bila je slaba, publika je ostala koncentrirana i zahvalna. Kratki uvodi gitarista Torstena Kinselle i nekoliko zahvalnica bile su rijetki trenuci komunikacije, a kada je došlo vrijeme za kraj, Torsten je jednostavno najavio posljednju pjesmu “Dust and Echoes” i završio koncert. Takav pragmatičan pristup oduzeo je dijelu večeri emocionalnu spontanost, ali i dodatno naglasio snažan glazbeni sadržaj.
Upravo ta glazbena srž bila je najveća snaga koncerta, precizna, kontrolirana i besprijekorno izvedena. Dok su noviji materijali s Embers zvučali tehnički dojmljivo, tek su stariji klasici unijeli onu iskru zajedničkog doživljaja između benda i publike. Povratak Jo Quail na pozornicu u završnici donio je dodatnu dubinu i dinamiku izvedbi, čineći završne minute večeri emotivnijima i punijima.
U konačnici, God Is An Astronaut u Tvornici kulture ponudili su koncert u duhu svoje trenutačne faze, zrele, profesionalne i fokusirane. Nije bilo previše iznenađenja, ali je bilo dovoljno glazbene raskoši da publika izađe zadovoljna. Astronauti su ponovno dokazali da njihova zvučna orbita i dalje svijetli jednako postojano i hipnotično.
