Foto: Katarina Žitko, tekst: Edi Grubor.

Zbog osobnih okolnosti, obaveza i poslova te zbog puta koji je slijedio nakon istih, nažalost se treba priznati kako nisam imao prilike vidjeti prve dvije predgrupe. Tu govorim i spominjem se bendova Keops i Inner Vitriol. Došli smo taman pred sami klub i ušli u prostorije Boogalooa u trenucima kad je Masterplan započinjao svoj koncert. Ostatak večeri se tek trebao razviti i odigrati, sve u iščekivanju onoga zbog čega smo svi, većinom, zapravo i došli…

Iako ovdje govorimo o bendu koji već četvrt stoljeća postoji i stvara pod imenom Masterplan, ne mogu govoriti i s punim pravom reći kako sam ikada čuo za njih ili kako sam upoznat s njihovim postojanjem, sve do trenutka dok nisam vidio najavu ovog koncerta u Zagrebu i ove turneje koja se isprepliće s onom koju ima Geoff Tate i njegov prateći bend. Tek sam po najavi i samom odlukom na odlazak na koncert počeo malo više istraživati bend i njihovo stvaralaštvo. Kao što sam već spomenuo, govorimo o bendu koji je zapravo trebao biti projekt i nešto sa strane nekadašnjih članova Helloweena, Rolanda Grapowa i Ulia Kuscha. Pošto su obojica istovremeno dobila otkaz ili je suradnja s Helloweenom prekinuta, odlučili su kako je ovo nadalje njihov novi bend. Uli Kusch odlazi svega pet godina nakon stvaranja benda te Roland Grapow postaje i ostaje jedini izvorni i stalni član benda. Uz njega su tu još i pjevač Rick Altzi, klavijaturist Axel Mackenrott te ritam sekcija koju sačinjavaju bassist Jari Kainulainen i bubnjar Kevin Kott. Do sada, uzmemo li u obzir i ovogodišnji, tek najavljeni album, objavili su sedam studijskih albuma i jedan album snimljen uživo te nekoliko drugih formata. Svakako je ugodno bilo čuti i vidjeti kako ih dio publike i okupljenih prati i zna njihovo stvaralaštvo, riječi pjesama i uistinu uživa u onome što bend ima za ponuditi. S druge strane, ako želim biti u potpunosti iskren i pošten spram vas koji čitate ovo, ne mogu reći kako sam nešto pretjerano oduševljen i kako je to bend kojega ću pamtiti i kojemu ću se redovito vraćati, preslušavati njihove albume i s gorućom željom očekivati neku novu objavu, novost ili najavu. Naravno, sve ovo su osobni stavovi i mišljenja te se na njih tako treba gledati, stoga, držimo se toga i moguću raspravu držimo na razini razumnog i uljudnog razmjenjivanja dojmova. „Pa to je pravi, iskonski i jedini način kako Power Metal treba zvučati…“, rekli bi neki. I u ushitu svoje ljubavi spram glazbe i određenog (pod)žanra bi bili u krivu. Ovdje se radi o bendu i o ljudima koji uistinu sviraju, uistinu pjevaju, postoje ispred nas okupljenih i koji uživaju u onome što rade. Tu bi se lagalo, kad bi se govorilo i tvrdilo drugačije. Isti bi scenarij bio i kada bismo veličali bendove i izvođače bez imalo kritičkog razmišljanja i potrebe za ugađanjem. No, ako išta, bend je svoj dio večeri popunio svojim pjesmama i nanizao minute koje su poslužile kao dobar uvod i kao dobar pomak ka onome što se zapravo i čekalo i zbog čega se putovalo tolike kilometre do Zagreba i Boogalooa… Iako je Masterplan odradio svoj nastup te se sa zadnjom pjesmom oprostio od nas, pomalo nespretno i donekle simpatično, mogli smo im zapljeskati, uzviknuti im nešto i zahvaliti im na trudu i vremenu.

No, koliko god se moglo pričati o bendovima ili o njihovom vremenu provedenom na pozornici tijekom jučerašnje večeri, jedna stvar im je svima bila zajednička. Činjenica koja je van njihovih mogućnosti. Činjenica koju ili sam klub ili ton-majstori koji bivaju zaduženi za posao određene večeri i za određene bendove ili izvođače…

Zvuk nije stalno i ujednačeno dobar, na određenoj razini te se itekako razlikuje od pjesme do pjesme, od benda do benda, od izvođača do izvođača. Nisam siguran radi li se tu o samom razglasu ili ljudima koji su za isti zaduženi, od pozornice pa do samog ton-majstora na njegovom radnom mjestu i položaju unutar kluba, ali nešto se stalno dogodi i uvijek imamo nešto i nekoga kao smetnju ili problem. Ovo nipošto ne pišem u nepostojanju manira ili s nastojanjima kako bih bio zlonamjeran i pakostan, već ovdje stvarno izražavam svoje mišljenje i činjenice koje se mogu čuti i vidjeti unutar Boogalooa. I to nije samo nešto što se pojavljuje unutar moje glave ili se veže za moja osjetila. To je bila jedna od glavnih tema razgovora i rasprava tijekom jučerašnje večeri. Kao sami dodatak ovoj tvrdnji, tu je i činjenica kako sam bendove i izvođače unutar tog kluba slušao o pratio iz mnogih kutova i s mnogih položaja unutar koncertne dvorane pa nekako vjerujem kako sam malo i u pravu. Mislim kako bi se na tome trebalo poraditi, kako bi na to trebalo ukazati i kako bi se s time trebalo pozabaviti, jer narušava dojam cjelokupnih večeri i samih događanja, a novac koji ljudi izdvajaju za ovakve izlaske iz udobnosti svog doma niti malo nije zanemariv. Ili raditi s boljim ljudima ili otvoreno govoriti bendovima i izvođačima neka se potrude zapošljavati stručnjake na tim područjima. Ovaj odlomak služi kao dobronamjerna i konstruktivna kritika. I nešto što je iskreno, nešto što polazi od nekoga tko itekako cijeni zvuk i izvedbu, ali i stručnost i točnost u predanosti poslu. Svaka ostala rasprava biva dobrodošla, ali ne kako bi uljepšavala ili ugađala.

Nakon uobičajenih promjena i priprema vezanih za pozornicu i njezinu pripremljenost koja iščekuje ime i album koji trebaju obilježiti tu nedjeljnu večer, počele su se nizati i ispreplitati neke instrumentalne skladbe i svojevrsni uvodi, a onda… I Remember Now… Riječi koje smo svi jučer okupljeni znali i riječi koje otvaraju, možda i brzopleto sada tvrdim, među najboljih sat vremena glazbene ostavštine utkane unutar najdražeg nam žanra. Tko ne zna riječi i doslovne činove ovog albuma, možda i nema razloga toliko pričati o upućenosti i povezanost s jednom zajednicom, subkulturom i samim pogledom na Svijet. Toliko smiono želim to tvrditi. I nadam se kako mi pri tome nećete zamjeriti, ali… Ovdje se radi o albumu koji mi je neizostavan dio otkrivanja, odrastanja i srastanja, glazbena podloga kojoj sam dao smisao samim time što postoji i album koji mi je pomogao shvatiti neke stvari, neke pojmove, neke događaje i neke ljude. Dosta osobno shvaćam ovaj album i dosta mu toga pripisujem. Mislim i kako ovih nekoliko redaka u ovom ulomku to dokazuje. Tako na pozornicu izlazi prateći bend, satkan od mladih glazbenika i ljudi željnih sviranja i slave ispod svjetala pozornice, a između njih se napokon pojavljuje i sami Geoff Tate. Iako smo jučer mogli vidjeti svega petinu onoga što je nekada bio izvorni Queensrÿche, bilo je dovoljno i dostatno za izgubiti se u trenutku i uživati u onome što neki ljudi i njihova ostavština predstavljaju. Iako je to čovjek koji iza sebe ima desetljeća karijere, albuma i prijeđenih kilometara te bezbroj pozornica diljem Svijeta, ipak ga se može lako prepoznati i lako mu možete vidjeti lik koji ima, koji predstavlja i koji je zadržao svih ovih godina. Iznimno izražajan, iznimno teatralan i veoma predan onome što radi, Tate i dalje služi kao dobar primjer kako se pjevač i jedan frontman treba držati, ponašati i pristupati svom zanatu. Rekao bih i sročio to tako… Iako su se Queensrÿche i on ružno, ali i pravosudno, razišli nakon trideset godina zajedničkog rada, ipak se nekako zna kako je i bendu i njemu kao pojedincu ovo album koji ih i dalje predstavlja diljem žanra. Nekada se od takvih stvari ne može pobjeći. Nekada i ne treba! Iako se od 2012. godine posvetio stvaralaštvu, bilo ono samostalno ili u bendu, voli se itekako oslanjati na ono što je bend napravio u svojim ranim godinama, pogotovo tijekom prvih desetak godina postojanja benda. Kako i ne bi, kad tu govorimo o iznimnim albumima i nezaobilaznim izvedbama koje vrijedi pamtiti i kojima se vrijedi redovito vraćati. Ovom turnejom odaje počast albumu Operation: Mindcrime, ovom turnejom najavljuje kako je to posljednje poglavlje i posljednji put kad ćemo imati priliku čuti i vidjeti izvedbu ovog albuma uživo i u cijelosti. Oko sebe je okupio i uvježbao, čini se, skupinu mladih glazbenica i glazbenika od kojih je, očito, iziskivao i potraživao potpunu predanost i posvećenost ovom pothvatu i njegovom značaju. Ljudstvo koje je okupljeno itekako zna što radi mislim kako shvaćaju značaj onoga što ime kao što je Geoff Tate, bend kao što je Queensrÿche i album kao što je Operation: Mindcrime imaju kod nas, publika koje se pojavljuju i okupljaju pred njima. I vjerujem kako su oni svjesni kako nitko od njih nije Pamela Moore, Eddie Jackson, Scott Rockenfield, Michael Wilton ili Chris DeGarmo. I to je sasvim razumno i sasvim u redu. I to ih nije omelo tijekom jučerašnjeg koncerta i rada na pozornici te su albumu kao konceptu te pjesmama koje smo dobili naknadno kao dodatak koncertu pristupili s poštovanjem, stručnošću i predanošću koje takvo nešto zaslužuje. Iako ih je malo smiješno i pomalo simpatično promatrati kako uvježbane pokrete, koreografije i izmjene rade oko Tatea, ipak je to dio iskustva i dio onoga što vole raditi… Instrumentalno gledano, ali i u ulogama pratećih glasova, bend nije imao pogreške i nije si dozvolio trenutak opuštanja.

Sve je bilo onako kako smo si to mogli i zamisliti u nekom okruženju uživo, ali se svakako na to treba i gledati kao na priliku za njih i kao na posao koji odrađuju. Upitno je i samo činjenično stanje, koliko je njih bilo rođeno i svjesno sebe kad su se spomenuti album i bend koji stoji iza njega pojavili u eteru. No, na kraju svega i na početku, oko njih i između njih, stoji Geoff Tate, jedan od boljih glasova i jedan od upečatljivijih pojava unutar nam najdražeg žanra, uzmemo li u obzir njegove mogućnosti i ono što je dao kao doprinos svojom glazbom i stvaralaštvom. Iako je glas malo oslabio i kako to nisu one visine i kontrola koju imamo u sjećanju i u uhu, on je i dalje tu, on je i dalje teatralan i on je i dalje upečatljiv. Iako se njegova povezanost s publikom više temelji na samoj glazbi, negoli na priči i pozdravljanjima i sličnim manirima. Možda to ponekad i izgleda kao prevelika profesionalnost, to ovisi o onome kako vi to želite vidjeti i kako tome pristupate, iz kojeg kuta gledišta. Meni bi, osobno, malo više trebalo i volio bih više čuti o povijesti, o stvaranju i o tome kako su oni napravili nešto, ali u koncertnom okruženju. Ne u okruženju njegovih osobnih prostorija, za čije zidove i sjedišta treba platiti te biti dio skupina koje imaju čast diviti se liku na osobnoj udaljenosti. To mi ne znači ništa i malo udaljava ljude od onoga što bi ta imena trebala predstavljati. Kako to sam već spomenuo, glas je i dalje tu, samo ne na onoj razini i s onim intenzitetom kojega smo navikli čuti preslušavajući pjesme i albume, gledajući video uratke i snimke. No, to je nekako i zanemarivo, ako se posvetimo uživanju u trenutku i koncertu kojemu prisustvujemo i čemu svjedočimo, ne slušajući to sve kao glazbenik ili osoba koja prati sve u tančine, počevši od tehničkih sposobnost pa do same izvedbe svega. Dosta teško i dosta (ne)izvedivo, iskreno… Slatke muke, reklo bi se. Ali, uz donekle prihvatljivo kašnjenje i odgodu početka koncerta, bend i Tate su se ipak uhvatili posla kako treba i zaredali dosta dobar popis pjesama, koji je, ukratko, izgledao ovako:

01. I Remember Now

02. Anarchy-X (Instrumental)

03. Revolution Calling

04. Operation: Mindcrime

05. Speak

06. Spreading The Disease

07. The Mission

08. Suite Sister Mary

09. The Needle Lies

10. Electric Requiem

11. Breaking The Silence

12. I Don’t Believe In Love

13.Waiting For 22 (Instrumental)

14. My Empty Room

15. Eyes Of A Stranger

16. Empire

17. Walk In The Shadows

18. Jet City Woman

19. Take Hold Of The Flame

20. Silent Lucidity

21. Queen Of The Reich

Dosta dobar popis i dosta dobar odabir pjesama koje će upotpuniti onako, glavninom, tematsku večer. Još kad bi se tu ubacilo neke tri ili četiri pjesme… Malo sada tražim previše, zar ne? Mislim kako ste u pravu. I mislim kako se ovdje može stati s ovim izvještajem. Dosta se tu natipkalo i dosta se tu tvrdi te se nadam kako ste, u konačnici, uživali u koncertu koliko i ja. Obiteljsko druženje, album koji toliko znači i koji je toliko dobar te glas koji je oblikovao naraštaje. Što kao uzor i inspiracija, što kao žudnja i stremljenje ka tim (možda i nedostižnim) glasovnim sposobnostima i mogućnostima za koje je ljudsko tijelo sposobno. Na kraju je samo preostao put, prepričavanje doživljaja i priprema za tjedan koji je pred nama. I za koncerte koji su pred nama, povrh svega! Veći idući tjedan idem na Grave Digger, stoga se treba pripremiti i za to. Ukratko, uživajte u glazbi i posvetite se istoj što je više moguće. Ali ostanite i zadržite konstruktivnu kritičnost i predanost onome što volite, a to je ta već spomenuta glazba. Do sljedećeg puta…