Tekst: Jurica Cvitanić

Photo: Jurica Cvitanić i Ranka Masnjak

Sinoć je u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu nastupio najpoznatija bosanskohercegovačka zvijezda današnjice, Božo Vrećo. 

Riječ je o lirskom tenoru koji svojim glasom ispjevava najdublje emocije. Katarzičan, transverzalan, unikatan, ikona slobode koji glasom miluje duše i otvara srca. Samo su neke od izjava i epiteta kojima se opisuje ovaj zaista poseban i nesvakidašnji umjetnik. 

Vrećo pjeva o ljubavi, čežnji i razdvojenosti, o tuzi, melankoliji i samoći. Svaki Božin stih je poput ispovijedi i priznanja ljubavi, otud i magija na njegovim koncertima.

Božu Vreću zaista krasi nesvakidašnji opus jer marljivo radi na glazbi i istraživanju baleta i opere te na dokumentarnim filmovima o sevdalinci, kojoj ujedno daje svoj avangardni doprinos. Dakako, proučava i mističnosti balkanske autohtone monofone i polifone glazbe.

Njegovi su koncerti zbilja posebni. U ljudima oslobađa sve potisnute emocije te time izaziva suze na koncertima, kao i neke nadnaravne energije koje se pretaču od osobe do osobe i zajedno čine val ushićenosti, ljubavi i katarze.

Tako je bilo i sinoć u Zagrebu. Publika je kod nekih izvedbi doslovno prestala disati, dok je kod nekih bila na nogama i plesala.

Za mene je ovo bio jedan zbilja poseban koncert. Moje prvo slušanje Bože i živo. Iako sam upoznat s njegovim repertoarom, te svime ranije rečenim, ipak sam bio zatečen i iznenađen količinom emocija i energije koja je kružila oko mene i prema meni.

Zbilja posebno i moćno. Nakon ovoga znam da ovo neće biti i jedini Božin koncert na koji ću ići.