Foto by Marina Krajcar, tekst by Maja Knepr Šegina
Ponekad je stvarno najbolje završiti na nekom koncertu bez prethodnih planova. Trenutno mi je u životu sve sto na sat i ne stižem pola stvari odraditi, tako da mi je poziv da odradim koncert Jimmya Stanića u Tvornici bio svojevrstan padobran koji me na trenutak usporio.
Odmah na početku moram reći da je ovo jedan od najboljih koncertnih događaja koje sam imala prilike vidjeti. Nemoguće je spojiti njegove godine s držanjem, ophođenje s publikom i naravno glasom koji zvuči jednako kao i prije mnogo godina.
Nije ovo bio običan koncert sa dobro večer – muzika – laku noć. Ovo je bio vremeplov glazbe, humora, sjećanja na stare dane i jako zanimljivih pogleda na današnjicu. Opet sam pomislila kako živim u totalno krivo vrijeme i kako je tada dok je Jimmy bio mlad svijet bilo potpuno drugačije i ljepše mjesto.
Divna je i njegova Barbara koja ga je „izrešetala“ pitanjima u simpatičnom intervjuu kao uvod u koncert. Zajedno su otpjevali nekoliko pjesama i to je zvučalo predivno. Cijelo vrijeme ili se smiješ ili se ježiš koliko sve dobro zvuči.
Osim jako puno viceva, doskočica i crtica iz mladosti čuli smo svevremenske hitove za koje današnji klinci vjerojatno nikada nisu čuli: ‘Prolazi sve‘, ‘Dimnjačar‘, ‘Moja kobila Suzy‘, ‘Ostani ljubavi‘, ‘Mama Inez‘, ‘Mimi‘, ‘Lili Marlen‘.
Ovo je koncert koji je počeo sa „A kaj na TV nema ništa pa ste došli tu?„ i završio sa „Vozite se po nogostupu kući jer nesreće se uglavnom događaju na cesti.“
Hvala Jimmyu na ovom predivnom događaju i ovakvi bi koncerti definitivno trebali biti dio glazbene lektire, da se izrazim kao Boris Jokić.
