Foto: posebna zahvala DAVOR BIRT na ustupljenim fotkama !
Tekst: Hrvojka Kralj
Black metal mi nikada nije bio prvi izbor što se glazbe tiče ali Dark Funeral je Dark Funeral a i zadnji put su u našim krajevima nastupali prije 15 godina, tako da taj spektakl jednostavno nisam mogla (ni htjela) propustiti, ipak je to dio opće (metal) kulture.
Sa ovako velikim i sada već legendarnim bendovima,nastup često ode u ekstreme; ili bend odradi nastup reda radi jer im je to posao ili bude stvarno fantastično i bend opravda svoj status i ime.
Na svu sreću Dark Funeral su i više nego opravdali svoj status veterana švedskog black metala, ali krenimo redom od prvog benda te večeri a to su bili francuzi Kami no Ikari.
Kami no Ikari dolaze iz Pariza, postoje od 2020. i oličenje su onoga što ja zovem “novi val modernog metala”. Žanrovski se opisuju kao symphonic/melodic deathcore, dosta zanimljiv miks.
S obzirom da sam kasnila na koncert, uspjela sam uhvatiti njihov nastup tek na zadnje dvije pjesme, tako da nemogu puno suditi, ali prvi dojam koji sam dobila je da je ovo jedan konkretan bend jer zvuče odlično, izgledaju zanimljivo i bili su poprilično živahni na pozornici unatoč pomalo “mrtvoj” publici koja se očito još nije ufurala u atmosferu svega jer ipak bila je nedjelja i 6 sati popodne 🙂
Drugi bend po redu bili su Ex Deo koji su počeli kao sporedni projekt Maurizia Iaconea, pjevača itekako poznatog kanadskog benda Kataklysm, da bi se na kraju oformili u punokrvni bend koji nastavlja s radom.. Ex Deo se deklarira kao simfonični death metal a bave se tematikom mitologije i Rimskog carstva.
Iako su imali dojmljiv dolazak na pozornicu odjeveni u nekakvu inačicu rimskih vojnika u oklopima i izgledali su dosta dramatično i teatralno, već nakon prve 2, 3 pjesme sam počela gubiti interes.
Daleko od toga da su oni ili sama glazba bili loši ali imala sam dojam da sam ovako nešto čula već mali milijun puta i da stvarno nije potreban još jedan bend ovog tipa. Imali su i dobru interakciju s publikom ali i dalje su mi bili onako “meh”…
Večer je za mene zaista “počela” tek u trenutku kada su talijani Fleshgod Apocalypse stupili na pozornicu i neznam dali je to samo moj dojam ali nekako se osjetilo i da je publika instant oživjela.
Talijanski metal bendovi mi često znaju imati taj neki poseban teatralni štih a tome je svakako doprinjela i činjenica da se radi o šesteročlanom bendu pa tako uz standardnu postavu imaju i (opernu) pjevačicu i klavir.
Sve skupa je zvučalo kao da je orkestar na pozornici a ne metal bend i to u najboljem mogućem smislu. Izašli su na pozornicu izgledajući kao neka renesansna putujuća glazbena trupa i totalno su me uvukli u tu svoju priču!
Imali su također i super osvjetljenje koje je stvorilo savršenu atmosferu kroz svaku pjesmu,a nesmijem zaboraviti ni bubnjara koji je istovremeno svirao i “headbangao” zajedno sa ostatkom ekipe. Ako to nije skill onda stvarno neznam što je.
Završna misao mi je bila “ Ovako treba zvučati i izgledati dobar bend” i ako dođu ponovo u naše krajeve svakako bi ih voljela opet pogledati.
I kako se kaže “šećer na kraju” je došao u obliku Dark Funerala zbog kojih je većina nas i došla, i bili su sve samo ne slatki, ali u ovom slučaju mislim da je to kompliment 😀
Imali su izvrstan “intro” sa svijetlom koje je naizmjenično osvjetljavalo svakog člana benda u potpunom mraku tako da su izgledali kao vojska iz pakla sa njihovim standardnim corpse paintom i ostalom “kostimografijom”.
Jako cijenim ovakve detalje jer sve je to dio performansa i onoga što znači biti dijelom scenske umjetnosti!
S obzirom da postoje već više od 30 godina i iza sebe imaju popriličnu diskografiju, napravili su dobar presjek starih hitova i novijih stvari i sve besprijekorno odsvirali kao što sam i očekivala od takvog jednog benda.
Što se same glazbe tiče tu neželim puno komentirati jer mi je black metal gotovo bez iznimke dosadnjikav i monoton, ali na ovaj koncert sam došla znajući što mogu očekivati tako da tu nije bilo previše iznenađenja.
Bez obzira što black metal nije moj žanr, skidam im kapu jer opstati na sceni 30 godina nije mala stvar i ta činjenica dovoljno govori o kvaliteti samog benda.
Dali će mi se Dark Funeral naći na playlisti uz jutarnju kavu? Vrlo vjerojatno ne 🙂 Ali su potvrdili moju teoriju da Švedska jednostavno nemože isporučiti loš metal bend i svakako zaslužuju respekt i drago mi je da sam bila dio njihove nedjeljne (crne) mise u Boogaloo-u 🙂
