
Fotografije: Robert Skenderović i Dunja Bonacci Skenderović
Tekst: Robert Skenderović
Nema bolje ideje za prelomiti jedan dosadan tjedan depresivnog siječnja od odlaska na koncert Jebotona, a tako se upravo dogodilo ove srijede u Močvari. Radi se zapravo o odgođenom božićnom koncertu, ali ovaj u siječnju bio nam je još potrebniji i bolje je legao. Ansambl Jeboton bio je u svojem pravom izdanju: na stageu hrpa veselih i bučnih glazbenika koji za one koji ih ne poznaju začudno zvuče vrlo uštimano, a tu je uvijek i oduševljena publika – svi u zajedničkom zanosu veselja i razdraganosti. Od početnog ufuravanja već nakon nekoliko pjesama ekipa se brzo ubacilo u više brzine. Redale su se jedna za drugom poznate pjesme „Duspara“, „Nikad ne idem“, „Malo sutra“, „Lutak“, „Banana“, „Recesija“, „Puž“ i druge. Na repertoaru je bilo više od dvadeset pjesama koje smo imali prilike čuti ove večeri, ali činilo se da su sve one vrlo brzo iscurile i da je veseli koncert dosta brzo završio. Naravno, bilo je to isključivo zbog dobre atmosfere jer sve što je lijepo prekratko nam traje. Svoj nastup ansambl je priveo kraju s izvrsnim „Dylan Dogom“ „Redovnicom“ i „Ne bih se baš složio“, a ako se koncert može opisati jednom rečenicom onda bih rekao da se Močvara ove večeri jednostavno pretvorila u pravi Power Station pozitivne energije koja je iskrila i prštala na sve strane. Negdje na pola koncerta ekipa iz Jebotona napravila je predah i priredila malo iznenađenje podijeliviši doista hrpu krafni (jer, eto, vrijeme je krafni), a mislim da je dosta ekipe odlučilo te večeri i prekinuti dry January. Dakle, jednostavno nije bilo isprike za loše raspoloženje. Ako niste donijeli novogodišnje odluke, eto jedne siječanjske – pratite Jebotonove nastupe, siječanjske naročito!