Sólstafir u Močvari pokazali kako zvuči islandska melankolija kada postane žestoka

Islandski Sólstafir, bend koji je tijekom godina izgradio gotovo kultni status među ljubiteljima atmosferičnog metala, post-rocka i glazbe koja se teško može smjestiti u bilo kakve žanrovske okvire, ponovno je pokazao zašto njihovi koncerti nisu samo glazbeni događaji, već iskustva koja se dugo pamte.

U organizaciji Hangtime Agencyja, večer je otvorio zagrebački instrumentalni kvintet Moraines, kojem je pripala nezahvalna, ali i vrijedna uloga zagrijavanja publike prije nastupa islandskih velikana.

Moraines su na pozornicu izašli točno prema najavljenoj satnici, pred Močvarom koja je već tada bila popunjena više od pola kapaciteta. Dobar dio publike još je boravio ispred kluba, čekajući glavne zvijezde večeri, no oni koji su odlučili poslušati domaće snage nisu imali razloga za žaljenje.

Njihova kombinacija post-metala, post-rocka, math rocka i progresivnog rocka pokazala se kao odličan uvod u ono što nas je čekalo kasnije. Riječ je o bendu koji se ne oslanja na vokal kako bi ispričao priču, već to radi instrumentima, promjenama ritma, dinamikom i pažljivo izgrađenom atmosferom.

Tijekom otprilike pola sata nastupa Moraines su pokazali da su izuzetno uvježbana i skladna ekipa u kojoj svaki glazbenik ima svoj prostor, ali nitko ne pokušava zasjeniti ostale. Njihova glazba traži određenu koncentraciju, no zauzvrat nudi mnogo više od obične instrumentalne pratnje.

Publika ih je dobro prihvatila i nagradila zasluženim pljeskom. Možda su neki došli isključivo zbog Sólstafira, ali vjerujem da je Moraines sinoć pridobio i nekoliko novih slušatelja. Ako ih još niste imali priliku čuti uživo, svakako im dajte priliku. Domaća instrumentalna scena ima bend kojim se itekako može ponositi.

A onda je došlo vrijeme za Island.

Točno u 21.40, prema najavljenoj satnici, Močvarom se počeo širiti intro koji je dao naslutiti da ulazimo u jedan sasvim drugačiji glazbeni svijet. Dvije do tri minute kasnije članovi Sólstafira izašli su na pozornicu uz snažan pljesak i ovacije publike.

U tom trenutku Močvara je već bila puna. Za razliku od nastupa Morainesa, kada se klubom moglo sasvim pristojno kretati, sada je prolazak između okupljenih zahtijevao nešto više strpljenja. Publika je zauzela svoja mjesta i bilo je jasno da nitko ne želi propustiti ni trenutak onoga što slijedi.

Tri godine nakon odličnog nastupa u Boogaloou, Sólstafir se vratio zagrebačkoj publici, ovoga puta u znatno intimnijem prostoru. I upravo se ta bliskost pokazala kao jedna od najvećih prednosti sinoćnjeg koncerta.

Močvara je bila gotovo idealan prostor za njihovu glazbu. Nema velikih udaljenosti između benda i publike, nema osjećaja da promatrate nešto nedostižno. Sve se odvija na nekoliko metara od vas, a emocije koje dolaze s pozornice gotovo su opipljive.

Sólstafir su jedan od onih bendova koje je zapravo teško ugurati u određenu glazbenu ladicu. Ima tu svega, od žestokih gitara do gotovo hipnotičkih, sporijih dijelova, od sirove energije do melodija koje vas na trenutak potpuno odvedu negdje drugdje. I baš je u tome njihova čar.

Frontmen Aðalbjörn „Addi“ Tryggvason nije dugo čekao da se obrati publici. Pozdravio je okupljene i upitao ima li među nama onih koji su ih već gledali uživo.

Odgovor je bio glasan i više nego jasan!

Očito Sólstafir u Zagrebu imaju poprilično vjernu publiku, a po reakcijama se moglo zaključiti da mnogima ovo nije bio prvi susret s njima.

Zatim je Addi, pomalo simpatično, upitao je li dobro izgovorio Zagreb. Publika se nasmijala i potvrdila da jest, što je izazvalo još malo smijeha i dodatno opustilo atmosferu.

I upravo su mi takvi trenuci jedan od najdražih dijelova koncerata.

Volim kada bend komunicira s publikom, kada ne dođe samo odraditi set, zahvaliti i otići. A Sólstafir su tijekom cijele večeri pokazivali da im je itekako stalo do ljudi koji su došli poslušati ih.

Bilo je razgovora, smijeha, zajedničkog pjevanja i spontanih reakcija. Ništa nije djelovalo usiljeno niti unaprijed pripremljeno. Sve je teklo prirodno, baš kako i treba.

Koncert su otvorili pjesmom „Silfur“ i već prvim taktovima pokazali da neće biti nikakvog postupnog zagrijavanja. Krenuli su snažno, žestoko i beskompromisno, upravo onako kako Sólstafir najbolje zna.

Njihov zvuk istovremeno je težak i nježan, sirov i profinjen, hladan poput islandskih krajolika, a opet nevjerojatno topao u emocijama koje izaziva. Gitare grade slojeve zvuka koji vas polako obavijaju, ritam sekcija drži cijelu priču na okupu, a iznad svega uzdiže se glas Aðalbjörna Tryggvasona, poznatijeg kao Addi.

Taj glas teško je opisati nekome tko ga nikada nije čuo uživo.

U jednom trenutku zvuči kao vapaj, u drugom kao šapat, a zatim se pretvara u gotovo iskonski krik koji kao da dolazi iz nekog drugog vremena i prostora. Addi ne mora otpjevati ni jednu riječ koju razumijete da biste shvatili što želi prenijeti.

I upravo je u tome jedna od najvećih posebnosti Sólstafira.

Njihove pjesme ne traže prijevod. Emocija se prenosi kroz melodiju, dinamiku, atmosferu i način na koji bend diše kao cjelina. Malo je izvođača koji uspijevaju stvoriti takav osjećaj povezanosti s publikom, a da pritom ne posežu za velikim scenskim efektima ili pretjeranom komunikacijom.

Sólstafiru to jednostavno nije potrebno.

Njihova glazba govori dovoljno.

Posebno je zanimljivo koliko se u njihovim skladbama isprepliću melankolija, tuga, bijes i svojevrsno pomirenje sa životom. Kao da vas svaka pjesma najprije suoči s nečim što biste najradije zaboravili, a zatim vam pruži osjećaj da ipak postoji izlaz.

Možda upravo zato njihova glazba toliko snažno djeluje na ljude.

Nije to melankolija koja vas dodatno povlači prema dolje, već ona koja vam dopušta da prihvatite vlastite gubitke, samoću i sve ono što život ponekad donosi. U pojedinim trenucima koncert je djelovao gotovo terapeutski. Kao da vam netko pruža zagrljaj, ali vas pritom ne pokušava uvjeriti da je sve savršeno.

Jer nije.

I upravo zbog toga takva glazba ima smisla.

Na pozornici je bend djelovao izuzetno uvjerljivo, svirački precizno i potpuno predano svakoj skladbi. Nije bilo potrebe za dokazivanjem tehničke virtuoznosti, iako je ona bila itekako prisutna. Sve je bilo podređeno pjesmama i atmosferi koju su zajedno stvarali.

Addijeva izražajnost pritom je bila jedan od najjačih aduta večeri, no bilo bi nepravedno zanemariti ostatak benda. Gitarske dionice, duboki bas i snažni bubnjevi stvarali su zvučnu kulisu koja je na trenutke djelovala gotovo nestvarno.

Publika je sve to pratila s velikom pažnjom. U snažnijim dijelovima pjesama energija je rasla, dok su oni mirniji stvarali gotovo hipnotičku atmosferu. Nije to bio koncert na kojem se neprestano skače ili pjeva uglas. Bio je to koncert na kojem se glazba prvenstveno proživljava.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri svakako je bila izvedba pjesme „Fjara“.

Postoje pjesme koje su odlične na albumu, ali uživo dobiju neku potpuno novu dimenziju. „Fjara“ je upravo jedna od njih. Njezina emotivna težina, prepoznatljiva melodija i Addijev vokal stvorili su trenutak u kojem se činilo da je cijela Močvara barem nakratko zaboravila na sve što postoji izvan njezinih zidova.

Teško je ostati ravnodušan na takvu izvedbu.

I dok su se izmjenjivali nježniji, gotovo sanjivi dijelovi i snažne eksplozije gitarskog zvuka, postajalo je sve jasnije koliko je zapravo besmisleno pokušavati Sólstafir svrstati u jednu glazbenu kategoriju.

Post-metal, black metal, post-rock, progresivni rock i atmosferični metal samo su neke od etiketa koje su im tijekom godina pripisivane. No nakon ovakvog koncerta čini se da postoji samo jedna kategorija koja ih zaista opisuje.

Sólstafir.

Bend koji je od vlastite glazbe stvorio prepoznatljiv svijet, bez potrebe da se uklapa u tuđa očekivanja.

Kako se koncert bližio kraju, Addi je ponovno krenuo u razgovor s publikom i upitao što bismo još željeli čuti.

Naravno, želja nije nedostajalo. Zatim je najavio da će odsvirati još jednu pjesmu, ali nas je pritom zamolio da ih nakon toga ne zovemo na bis.

Objašnjenje je bilo sasvim jednostavno. Oni dolaze iz jedne daleke, jako daleke zemlje!

Publika je prasnula u smijeh, a cijela situacija bila je toliko simpatična da je teško bilo ne nasmijati se zajedno s njima.

I tako je i bilo.

Koncert je imao svoj prirodan tijek, svoju energiju i sasvim lijep završetak. Nije ostao osjećaj da je nešto nedostajalo, nego upravo suprotno. Dobili smo ono po što smo došli.

Za kraj su ostavili „Goddess of the Ages“, skladbu koja je zaokružila cijelo iskustvo i još jednom pokazala svu raskoš njihova zvuka.

Bio je to snažan završetak večeri koja je ponudila mnogo više od očekivanog koncertnog repertoara. Publika je bend ispratila zasluženim ovacijama, a nakon posljednjih tonova ostao je onaj neobičan osjećaj praznine koji se javlja kada nešto zaista lijepo završi.

Sólstafir je sinoć ponovno dokazao da za vrhunski koncert nisu potrebni spektakularna produkcija, veliki ekrani ni gomila scenskih trikova. Dovoljni su iskrena emocija, vrhunski glazbenici i pjesme koje imaju što reći.

Močvara se pokazala kao izvrstan izbor, upravo zbog intimnosti koju veliki koncertni prostori teško mogu ponuditi. Bend je bio blizu, publika potpuno uključena, a glazba je ispunila svaki kutak kluba.

I možda je upravo to ono najljepše što možemo ponijeti s ovakvog koncerta.

Na gotovo dva sata zaboravili smo na svakodnevicu, obaveze, probleme i sve ono što nas čeka kada ponovno izađemo na ulicu. Ostali smo samo mi, glazba i taj neobični islandski svijet satkan od hladnoće, tuge, ljepote i nade.

Sólstafir nas je sinoć uvjerio da vanjski svijet ne postoji. Barem nakratko. A ponekad je upravo to ono što nam najviše treba.