Tito & Tarantula, noć vještica i hipnotičkog rocka

Prostor je bio prigodno ukrašen, publika se ozbiljno potrudila oko maski, a prvi redovi ispred pozornice bili su zauzeti puno prije početka koncerta. Iz razglasa su treštali rock klasici, atmosfera se polako zagrijavala i sve je bilo spremno za dolazak benda koji se savršeno uklopio u ovu pomalo mračnu, pomalo otkačenu noć.

Točno u 21:30 glazba iz razglasa utihnula je, a niz stepenice su se, uz gromoglasan pljesak, spustili Tito Larriva i njegova glazbena družina. Tito & Tarantula stigli su u Zagreb spremni za još jednu dozu svog prepoznatljivog, hipnotičkog rocka, začinjenog pustinjskim zvukom, filmskom mistikom i popriličnom količinom scenske teatralnosti.

Titu nije trebalo dugo da osvoji publiku. Nekoliko ležernih rečenica, pokoja šala i onaj njegov karakteristični, pomalo vragolasti osmijeh bili su dovoljni da se između pozornice i gledališta stvori gotovo obiteljska atmosfera. Nije bilo nikakve distance između benda i publike, već se od prvih minuta osjećalo da nas čeka večer u kojoj je baš sve moguće.

Koncert je otvorila „Smiling Caren“, a početak je protekao u nešto mirnijem, zavodljivom ritmu. Gitarski rifovi, prepoznatljiv Titov vokal i lagano psihodelična atmosfera postupno su uvlačili publiku u svijet benda. Bio je to svojevrstan uvod u ono što će se kasnije pretvoriti u poprilično razuzdanu rock zabavu.

I sama postava benda bila je zanimljiva za promatranje. Tito se na pozornici pojavio sa šubarom na glavi, izmjenjujući rock poze, osmijehe i duhovite komentare. Njegova kći Lolita Carroll, s bas-gitarom u rukama i gotovo neizbrisivim osmijehom na licu, plesala je i uživala u svakoj odsviranoj dionici. Peter Atanasoff, s bijelom mrtvačkom maskom na licu, nemilosrdno je izvlačio rifove iz gitare, dok je Johnny „Vatos“ Hernandez iza bubnjeva držao cijelu priču pod kontrolom. Marcus Praed na klavijaturama dodatno je obogaćivao taj mračni, filmski zvuk.

Posebnu pažnju privlačile su i dvije glazbenice, čiji je scenski nastup bio sve samo ne uobičajen. U pojedinim trenucima, maskirane u opatice, uz sviranje, prateće vokale i provokativne plesne pokrete, dodatno su naglašavale pomaknutu Halloween estetiku cijelog nastupa. Bilo je tu svega, od podizanja nogu do međusobnog plesnog nadigravanja, a sve se savršeno uklapalo u teatralni svijet Tita i Tarantule.

Nakon nekoliko uvodnih pjesama stigao je i prvi ozbiljniji vrhunac večeri. „Machete“, povezana s istoimenim akcijskim filmom Roberta Rodrigueza, u kojem glume Danny Trejo, Steven Seagal i Robert De Niro, pokrenula je publiku i podigla temperaturu u dvorani. Sirovi gitarski zvuk i prepoznatljiva filmska atmosfera bili su upravo ono zbog čega ovaj bend ima posebno mjesto među ljubiteljima rocka i Rodriguezove filmske estetike.

Uslijedila je „German Fräulein“, koju je Tito najavio kao pjesmu o ljubavi, a zatim je „Bitch“ svojim žešćim, gotovo industrial rock nabojem dodatno rasplamsala atmosferu. Publika je već bila ozbiljno zagrijana, a bend je bez ikakvog napora prelazio iz zavodljivih, sporijih dionica u prljavi, energični rock.

„Strange Face of Love“ i „Back to the House That Love Built“ dodatno su podsjetile zašto glazba Tita & Tarantule i nakon svih ovih godina zvuči tako posebno. U njoj ima nečeg istodobno opasnog, romantičnog i pomalo demonskog. Upravo taj spoj savršeno je odgovarao večeri u kojoj su ispred pozornice plesali kosturi, vještice i ostala maskirana ekipa.

A onda je došao trenutak koji je obilježio cijeli koncert.

„After Dark“, zmija i potpuni kaos na pozornici

Prvi taktovi legendarne „After Dark“ izazvali su oduševljenje u dvorani. Pjesma koja je postala kultna zahvaljujući filmu „Od sumraka do zore“ („From Dusk Till Dawn“) Roberta Rodrigueza, u kojem Tito & Tarantula nastupaju kao bend u zloglasnom klubu Titty Twister, dobila je i svoju zagrebačku verziju jedne od najpoznatijih filmskih scena.

Baš kao što je Salma Hayek u filmu očarala publiku svojim egzotičnim plesom sa zmijom, tako se i u Boogaloou niz stepenice spustila plesačica s pitonom. U tom trenutku atmosfera je doslovno eksplodirala.

Već uvodni stihovi „Watching her strolling in the night, so white“ i prepoznatljivi refren „Wondering why it's only after dark“ bili su dovoljni da se dvoranom proširi ona posebna, hipnotička atmosfera po kojoj je pjesma poznata. Zavodljivi ritam, mračni gitarski zvuk i plesačica sa zmijom stvorili su prizor kao iz Rodriguezova filma.

Publika je oduševljeno reagirala, a hipnotički ritam pjesme, zavodljivi ples i zmija pretvorili su dvoranu u svojevrsnu rekonstrukciju filmskog kluba Titty Twister. Samo što ovoga puta nismo gledali scenu na filmskom platnu, već smo bili njezin dio.

Tito je dodatno začinio situaciju pozvavši publiku na pozornicu. Poziv nije trebalo ponavljati. U svega nekoliko trenutaka stage se napunio maskiranim posjetiteljima, plesačicama i ekipom koja očito nije namjeravala propustiti priliku za sudjelovanje u ovom rock cirkusu.

I dok je bend nastavljao svirati, pozornica se pretvorila u veliki zajednički tulum. Ljudi su plesali, grlili Tita, fotografirali se i uživali u trenutku. A onda je jedan maskirani mladić otišao i korak dalje. Uzeo je Titovu gitaru i počeo svirati rifove pjesme, što je izazvalo dodatno oduševljenje. Tito je sve prihvatio s osmijehom, kao da je upravo to i očekivao od ove potpuno otkačene večeri.

U svemu tome posebno je fascinirala spontanost. Nije djelovalo kao unaprijed režirani spektakl, već kao trenutak u kojem su se bend i publika potpuno prepustili glazbi. Granica između izvođača i gledatelja jednostavno je nestala.

„After Dark“ tako nije bila samo još jedna pjesma na set-listi, nego vrhunac večeri koji će mnogi još dugo pamtiti. Hipnotički zvuk, egzotični ples, piton, maskirana publika, gitara u rukama jednog od posjetitelja i Tito koji je usred svega djelovao kao da se zabavlja barem jednako dobro kao i svi ostali.

Teško je takvu atmosferu u potpunosti prenijeti riječima. To je jednostavno trebalo doživjeti.

Nakon tog kolektivnog ludila bend je nastavio s „Angry Cockroaches (Cucarachas Enojadas)“, uz naglašene instrumentalne dionice kojima je priveo regularni dio koncerta kraju.

Uslijedio je pozdrav i odlazak s pozornice, ali zagrebačka publika nije bila spremna pustiti ih kući.

Pljesak, povici, zvižduci i glasno dozivanje benda vrlo su brzo dali do znanja da je bis neizbježan. Tito očito nije imao srca ostaviti svoju razigranu ekipu bez još malo glazbe pa se bend ubrzo vratio.

Na bisu je ponovno odjeknula „Strange Face of Love“, pjesma koja je globalnu prepoznatljivost stekla zahvaljujući Rodriguezovu filmu „Desperado“. Njezina emotivna, pomalo mračna atmosfera pružila je još jedan trenutak u kojem je publika mogla uživati u onoj zavodljivoj strani benda.

A za sam kraj stigla je „La Bamba“, koja je večer zaključila u veselom, rasplesanom tonu. Nakon svega što se događalo na pozornici, teško je bilo zamisliti prikladniji završetak.

Uz sam koncert, večer je imala i dodatnu Halloween dimenziju. Publika se mogla uključiti u nagradnu igru za meet & greet s bendom, a najbolja maska proglašena je uživo tijekom nastupa. S obzirom na trud koji su pojedinci uložili u kostime, konkurencija je bila poprilično ozbiljna. Bilo je tu toliko zanimljivih likova da ih je gotovo nemoguće sve opisati, pa je najbolje zaviriti u fotogaleriju i uvjeriti se koliko je kreativnosti bilo u Boogaloou.

Tito & Tarantula još su jednom pokazali da njihov koncert nije samo niz odsviranih pjesama. To je spoj rock'n'rolla, filmske ikonografije, humora, teatralnosti i neposredne komunikacije s publikom. Tito Larriva i dalje ima onu rijetku sposobnost da bez velikih riječi i pretjeranog dokazivanja cijelu dvoranu pretvori u vlastitu malu rock obitelj.

A kada se tome dodaju Halloween, odlična atmosfera, egzotična plesačica sa zmijom i publika koja je na kraju zajedno s bendom okupirala pozornicu, dobije se večer koja se teško može ponoviti na isti način.

Boogaloo je na jednu noć postao Titty Twister, a Tito & Tarantula pobrinuli su se da Halloween 2026. ostane upamćen po puno više od dobrih maski.