Foto: Tatjana Krstić
Tekst: Ružica Ferić
Sinoć u koncentnoj dvorani Ive Tijardovića bili smo svjedoci nečeg mnogo većeg od običnog koncerta, bili smo na susretu sa dušom. Nježnom, snažnom, ranjivom i slobodnom.
Dvorana topla, intimna, s decentnim osvetljenjem, na pozornici, u polumraku Božin bend : na gitari Christopher Esch, Marko Nikolić harmonika / klavir, Mihai Pirvan saksofon, Ali Kutluturk bubnjevi. I onda u trenutku vatromet, Božo je zakoračio na pozornicu, a publika je eruptirala, vriskovi, pljesak, ushićenje. Kao da je stigla energija koju smo svi čekali bez da smo znali koliko nam nedostaje.
U crvenoj haljini, nalik onima koje nose derviši, kao simbol posvećenosti, predaje i transa. Božo je plesao u krugovima, zatvorenih očiju poput derviša što se okreće Bogu, svijetu i ljubavi. U tim trenucima činilo se kao da je prestala važiti stvarnost, ostala je samo glazba i pokret. Molitva.
Božo nije samo umjetnik, on je „melek“ , anđeo između svjetova, onaj koji se spušta među nas da nas podsjeti kako izgleda čista emocija. Vodio nas je kroz ljubav, tugu, slobodu i prihvaćanje, vodio nas je kroz sebe i kroz nas same. Njegov glas ne pjeva on moli, on šapuće, on lomi i liječi istovremeno. Kad zapjeva sve u čovjeku zašuti i srce i razum, jer mu želi napraviti mjesta. Pričao je i priče o ljubavi koja boli, o slobodi koja je sveta, o ranjivosti koja ne traži dozvolu da postoji. Između pjesama govorio je tiho ali jasno, o tome koliko je važno biti ono što jesi pa makar te cijeli svijet gledao začuđeno.
Publika nije samo publika, već zajednica duša koja nema granice. Poseban je bio trenutak kada se Božo spustio sa pozornice , u gledalište, nasmiješen i zaigrani,upravo to je slika njegove posvećenosti. Hitovi „Omer i Merima“, „Mehmet Aga“,“ Krila“, „Pandora“, „Što te nema“, „Sevdalino“, „Ko li noćas miluje ti kosu“ i dr. u njegovoj čarobnoj interpretaciji stvorili su nezaboravan doživljaj. Jedinstven glas koji spaja nježnost i snagu, njegov raspon između toplog, mekog tenora i prozračnog soprana što mu omogućuje da svaku pjesmu ispuni dubokom emocijom.
Nismo samo slušali, osjećali smo bilo,je suza koje su padale tiho, ne iz tuge nego zahvalnosti što netko smije biti tako slobodan, ranjiv i istinit, kao da nas je svojom pojavom i pjesmom oslobodio vlastitih tišina. Bila je to večer kad je sevdah prohodao kroz nas, večer kad smo plesali s vlastitim osjećajima, večer kad nas je „melek“ podsjetio kako izgleda ljubav, obučen u crveno i okrenut prema svjetlu. Ovo se pamti, dušom!
