Foto: Tatjana Krstić
Tekst: Mario Antunović
Poprilično otvorenog uma, svjestan da dolazim na show, a ne klasičan koncert, ipak sam se našao – šokiran? Ili možda samo zbunjen – tim kaotičnim početkom koji, ako mu je cilj bio privući potpunu i nesmetanu pažnju svih prisutnih, u tome je itekako uspio. Iz te ‘katastrofe’ u Azimutu, “svemirski samuraji” iz Acid Mothers Temple izveli su prvu u nizu nepojmljivih promjena – stila, ritma i svega između – ulazeći, u ovom slučaju, u poljsko(etno)-eksperimentalne ambijentalne skladbe, s bouzoukijem kao vodećim glasom.
Pojam i konstanta oko koje se izvedba vrtila bio je ‘ambijentalista’ za svojim Roland sintisajzerom. Na prvu možda šašavi, nasumični zvukovi zapravo su se pokazali kao dinamički vodič ostatku benda – što se dalo primijetiti po ciljanim pogledima Higashija prema kolegama. Iako je veći dio večeri djelovao potpuno izolirano u svojoj maloj kutiji, njegova je uloga bila ključna.
Neke pjesme bile su popraćene japansko-engleskim tekstom koji je uglavnom pridonosio melodičnosti i nekom osjećaju psihodelije, ali nipošto nije bio zanemariv. Izveden s lijeve strane bine, dolazio je iz kaotičnog (lajanje, bizarno ritmično pjevanje) vokala gitarista Jyonsona i očaravajućeg falseta basista Taigena.
Kawabata Makoto, osnivač benda, u elementu negdje između meditacije i kaosa, s vjetrom ventilatora u bradi kao da je na vrhu Fujija, često je predvodio dijelove pjesama u kojima svi članovi zaborave jedan na drugoga i puste si da se potpuno ispušu – svatko na svoj način.
Iako ih je teško svrstati pod bilo koju žanrovsku etiketu, u srži svega je rock – što ga, gledano iz te perspektive, čini toliko svježim, novim i unikatnim. Sintisajzerski ambijent i ritmovi koji nisu samo neuobičajeni za rock, već i prijelazi među njima toliko su fluidni i nenadani da te zateknu. Za to je najzaslužniji čovjek kojeg cijelu večer vjerojatno nisi ni vidio – Satoshima Nani. Osobito u izvedbi pjesme zbog koje se isplati doći samo da ih čuješ.
“Pink Lady Lemonade”, jednostavna ali predivna, neprestano ponavljajuća tema na gitari, u pratnji sintisajzera s progresivnim ritmom koji svake dvije minute postaje sve savršeniji – definitivan vrhunac večeri, te gotovo pa kraj jedinstvenog iskustva Acid Mothers Temple.
