Tekst i mobitelne photo: Suzana Svečnjak
Sinoć je u zagrebačkoj areni održan koncert velikog i jedinstvenog umjetnika, Nick Cavea i njegovih The Bed Seedsa u sklopu turneje “Wild God”. Ovo je prva njegova turneja od 2017. godine, a posjetit će 1 zemalja i održati čak 27 nastupa.
Predgrupa je bila irski post punk bend The Murder Capital koji sam nažalost propustila.
Znam da su počeli oko 19:20 i nešto prije 20h su već krenule pripreme za koncert velikog Nick Cavea. Okretala sam se svako malo po areni i divno je bilo vidjeti kako se dvorani puni svakom minutom sve više i više. Vjerujem da je bilo oko 17 000 ljudi željnih Caveovog nastupa.
Na stage su oko 20:30h prvo došli back vokali, koji su iskreno i više od toga. Zatim i ostatak benda, pa Warren Ellis i zatim uz ogromne ovacije publike i Nick Cave koji se potrudio pozdraviti publiku na hrvatskom, čak je i na klaviru imao zapisano “dobro večer”. Sa svojih 67 godina i hrpom tragedija i situacija koje je prošao, mogu odmah u startu napisati da je Cave apsolutni kralj glazbene scene te da njemu nisu potrebni specijalni efekti da bi poboljšao doživljaj. Emocije s kojima pjeva su sasvim dovoljne da baci publiku u trans, pa čak i rasplače većinu ljudi. No, doći ću i do toga. Činjenice su da je area bila rasprodana i da smo imali priliku uživati u dva i pol sata emotivno eruptivne glazbe.
Poseban respekt za odnos s publikom koji je konstantan, Nick Cave nema problema baciti se u publiku, dodirivati ruke fanova, dati sve od sebe kako bi doslovno svi uživali u ovom spektaklu, Skroman, a toliko izvanserijski i neprocjenjiv, vrlo teško za opisati gospodina Cavea.
Nego, koncert je započeo s “Frogs” , zatim je uslijedila “Wild God” te “Song Of The Lake”- Zatim je uslijedila “O Children” gdje je publika već bila u transu, a onda je krenula “Jubilee Street” i arena je eksplodirala. Toliko energije od svih prisutnih na pozornici odjednom nisam očekivala, no kapa do poda za ovu prvu energetsku eksploziju. Moram dodati da je Cave nakon svake pjesme rekao ili “Thank You” ili “Hvala”, a prije svake pjesme je kratko opisao o čemu se radi u pjesmi koja dolazi. Uslijedila je “From Her To Eternity” gdje je Cave zamolio publiku da odloži telefone i zapjeva s njima. Usred pjesme se potpuno prepustio publici, doslovno se naslonio na njih, vjerujem da su fanovi u prvim redovima bili oduševljeni, a i mi što smo stajali malo dalje, zahvaljujući velikim ekranima smo mogli osjetiti što se događa.
Pjesme su se redale, Cave kao da je dobivao na snazi, a kada je uslijedila “Tupelo City” arena je opet eksplodirala, a on se spustio među fanove ovaj puta. Doslovno se osjetila euforija u čitavoj dvorani. Naravno, pohvale idu apsolutno svima koji su bili na pozornici, a tako i njegovom dugogodišnjem prijatelju multitalentiranom glazbeniku Warrenu Ellisu. Kada je Cave rekao “This is time for joy” primila sam frenda za ruku, jer to je pjesma toliko emotivna da kada sam je prvi puta čula ostala sam emotivno slomljena. Naravno da je live verzija bolja, a ono što je uistinu posebno je koliko Cave pjeva s emocijama, toliko jako da su mi se oči napunile suzama, i ne samo meni. Pogledala sam oko sebe i vidjela dosta ekipe kako brišu suze. Iako se zove “Joy”, riječi su takve da pogađaju ravno u srce i lome ga na milijune sitnih dijelova. Možda sam krivo vidjela, no učinilo mi se da su se i Caveu oči “zacaklile”. Uslijedila je “I Need You”, još jedna emotivna erupcija u cijeloj areni. Već tada sam shvatila da Nick Cave sa svojim bendom i tekstovima i aranžmanima je čovjek koji pokazuje svu silu emocija, a to je ono što mene posebno veseli. Kao što sam napisala, između svake pjesme je rekao hvala,njegov kontakt s publikom je nevjerojatan. Službeni dio je završio s hitovima “Red Right Hand”, “The Mercy Seat” te “White Elephant” tijekom koje su se i svi spustili do njega a on ih je sve predstavio te su svi zajedno uz ogromne ovacije publike otišli s pozornice. Naravno da to nije moglo biti sve, iako je prošlo već dobrih dva sata, vjerujem da nitko nije imao osjećaj o vremenu i svi su htjeli još. I dobili smo bis. Cave je izašao i zahvalio se opet Zagrebu uz komentar da moraju biti brzi jer će ih izbaciti van, na što se naravno cijela dvorana nasmijala.
Krenula je “Papa Won’t Leave You Henry” kada se opet spustio u publiku, uslijedila je neizostavna “Weeping Song” te za sam kraj “Into My Arms” gdje je Cave jednostavno rekao “Sing your hearts out” i tako je bilo. Arena je orila zajedno sa Caveom. Bilo je ovo jedno nezaboravno putovanje prepuno emocija i da me netko pita da li bi danas opet išla na koncert – odgovor je vrlo jednostavan – DA! Ono što izrazito cijenim kod glazbenika je emocija, kontakt s publikom i skromnost. Nick Cave sve to ima i beskrajno mu hvala što nas je počastio svojim nastupom i iskreno se veselim sljedećem.
