Foto: Tatjana Krstić

Tekst: Marija Martinić Vidović

„Lud“ na najšarmantniji mogući način i čista duša koju voli baš svatko, jedan i neponovljivi Davor Gobac.

U dvorani nešto manje od 500 ljudi nestrpljivo je čekalo početak koncerta. Iako je bilo nešto i mlađarije, u publici su bile mahom (zgodne) žene koje prate Psihomodo pop već desetljećima. I sama se sjećam svirke u Selcima na Braču devedesetih kad su već dugo bili na sceni 😉

Scena koja me potpuno razoružala je kada je prije početka koncerta Gobac sišao među publiku da se pozdravi i fotografira s djecom s poteškoćama, od kojih su neki znali tekstove od riječi do riječi. Zatim su uskočile i obožavateljice i sve se pretvorilo u mini photo session. 

I onda je krenulo. Vrsni glazbenici, svirka odlična a zvuk praktički studijski. Atmosfera čista magija. Rock pomiješan s humorom, nostalgijom i onim osjećajem da smo nakratko teleportirani u neka nevinija vremena. 

Sve oči su bile uprte u Gopca – lajtmotiv i srce koncerta.

Cijela dvorana je pjevala i plesala, kao na tulumu. Najžešće su palile „Frida“, „Ja volim samo sebe“, „Mozak bye bye“, „U garaži“, ali i novija „Ja vjerujem u čuda“ je dočekana s oduševljenjem. 

A onda – nova pjesma u kojoj Gobac žali što ga cura ne voli koliko i mobitel, svi smo se prepoznali.

Bend nije svirao pjesmu za pjesmom već su u kratkim pauzama ljudi pijuckali, razgovarali, smijali se.

Gobac se šalio na račun godina benda i tableta za kiselinu uz večeru, ali osjetilo se da mu nije bilo po volji što nije dobio onu divlju energiju koju obično zna izvući iz publike. 

Pa i mi smo u godinama, Gobac, sorry 🙂

Pred kraj se približio publici i pjevao dok je snimao selfieje njihovim mobitelima – klasik.

Sve u svemu, koncert je bio izvrstan. Komentari samo pozitivni.

Ipak, ostao mi je taj neki tihi osjećaj razočarenja kod našeg Gopca, kao da mi njega nismo dovoljno zabavili. A on je to zaslužio..