Goran Bare 1965. - 2026.  

Nikada te neću zaboraviti, koliko god došao neki novi dan.

Na kraju dana, ja sam samo lutak iskrivljenog lica. Zaboravi to.

I koliko god zbunjen i ošamućen bio, ja putujem iz sve snage.

Iako ponekad krvarim od dosade, od te neke davne ’89. godine, dobro se osjećam.

I iako sam samo mršavi pas u očima slučajnih prolaznika, šaptom si ponovim „budi ponosan“.

Jer Svijet je opasan. Ali u meni ima još fantastične vatre. Iako... Bilo je divno biti bez pameti.

Na kraju dana, samo želim da te vidim...

Rođen sam u blatu, ali ja sam budućnost. Jer postoji nešto i ta neka mala ima sliku.

I želio bih da si tu, želio bih osjetiti milost.

Tamo gdje ne postojiš, znam ono što treba da znam.

Zauvijek. Oslobodi se... Ovo je sveti planet...

Jer vrijeme je da se krene. Ovo sada biva Baretov Blues. Tu je duša slobodna kao nikada.

I sve što osjećam... Cigan...

I mene ne zanima, jer izazivajmo nerede kako bismo osjetili život.

Odvedi me. A ti još plačeš, jer nije lako.

Na kraju dana, ja sam samo grešnik. Otkuda sada ti ovdje...

Opstani, ne budi jumbo-idiot. Oko tebe je samo grad izgubljenih duša.

Stoga spoznaj što je snaga istine, što je snaga ljubavi.

I zapjevaj „Ša-na-na!“, jer to je molitva Suncu.

Hajde, daj mi... Hajde pleši sa mnom. Dolazi rođenje...

Zato te volim, volim, volim... I ostat ću svoj. Nema tu ništa lažno.

„Pokreni se“, govorim si često, jer to je način poseban.

I iako prolaznost te spoznala, neka se čudo desi. I ne pomišljaj na kraj.

Jer postoji put ka sreći.

Da te vidim, jer počinje Čičin Boogie. Svaki put kad odeš, zatvori krug.

Jer ovako stvari stoje... Sve više uz tebe sam sam...

U boljem Svijetu se pitam i odgovorim si sam: „Za koga? Za život!“

I tu sam samo zbog tvoje ljubavi. Iako, evo vlak mi stiže...

No, ipak izabirem život svako jutro. I dok pleše sama s kišom, pomislim si: „Uh, kakav Svijet...“

Ostaje mi samo ovisnički Blues, iako ni'ko ne može sam. Pomozi mi.

Ne želim nikada za sebe reći kako „profesionalno na Balkanu sviram Rock 'N' Roll“.

Sve je ovo više neki waltz za pokojne. Jer, tamna je noć...

Oko mene su samo teške boje, ali život je osjećaj. Stoga bit ću divlji cvijet...

Pozovi me u noć, jer moja je ljubav... Depresija. Gubim se.

To je bio samo naivan san. I nisam svoj.

Ona.

I ljubav krvari, to nije igra. Osvijesti me.

Pojavio se odjednom taj Skarabej Go-Go, a dobri anđeo te noći je pao.

I dok pleše sama s kišom, pitam se: „Zašto?“

Ja sam rođen za suze, stoga... Noćas prelazim rijeku, moja jedina...

Edi Grubor