Goran Bare (1965. – 2026.): Otišao je jedan od najvažnijih glasova hrvatskog rocka

Postoje glazbenici koje slušamo, oni koje volimo i oni čije pjesme s vremenom postanu dio naših života. Goran Bare pripadao je ovoj posljednjoj skupini. Nije nastojao biti dopadljiv niti je skrivao vlastite slabosti. Bio je sirov, ranjiv, tvrdoglav, nepredvidljiv i izravan. Upravo je ta autentičnost obilježila njegovu karijeru i učinila ga jednim od najvažnijih rock izvođača ovih prostora.

Rođen 16. kolovoza 1965. godine u Vinkovcima, Bare je rano pronašao utočište u glazbi. Kao tinejdžer počeo je nastupati, a 1984. godine osnovao je Majke, bend koji je snažno utjecao na hrvatsku rock scenu. Njihov zvuk, ukorijenjen u garažnom rocku, bluesu i punku, od početka je bio prepoznatljiv. U njemu nije bilo mnogo uljepšavanja ni kalkuliranja, već izravan spoj glazbe, iskustva i emocije.

Debitantski album Razum i bezumlje iz 1990. godine označio je početak jedne od važnijih priča hrvatskog rocka. Uslijedili su Razdor, Milost, Vrijeme je da se krene, Put do srca sunca i kasnije Teške boje, album koji je 2012. godine osvojio šest Porina. Bare je tijekom karijere prolazio kroz različite faze, razlaze i ponovna okupljanja Majki, a stvarao je i izvan matičnog benda, među ostalim s Plaćenicima.

Njegove pjesme često su imale obilježja osobnih ispovijesti. Budi ponosan, Mene ne zanima, Vrijeme je da se krene, A ti još plačeš, Put ka sreći, Fantastična vatra i Teške boje govorile su o gubicima, ljubavi, padovima, oporavku i potrazi za smislom. U njima su se prepoznavali slušatelji koji su prolazili kroz slična iskustva.

Bareov privatni život bio je obilježen tragedijama, gubicima i dugogodišnjim problemima s ovisnošću. Posebno ga je pogodila smrt supruge Mirjane 1995. godine, s kojom je dobio sina Mirana. O vlastitim je teškoćama govorio otvoreno, često bez ublažavanja. Nije pokušavao održavati sliku nepobjedivog rock junaka, nego je javno pokazivao i vlastitu ranjivost.

Na pozornici je bio nepredvidljiv i izrazito osoban izvođač. Njegovi su nastupi varirali od komunikativnih i duhovitih do povučenih i intenzivno usmjerenih na izvedbu. Znao je zastati, govoriti o životu, nasmijati publiku ili prepustiti pjesmama da nose cijeli nastup.

Kada bi se spojili bend, prostor i njegova izvedba, nastajali su koncerti koje je publika dugo pamtila.

Bare nije morao biti savršen da bi bio važan. Njegova je vrijednost bila u tome što je ostajao vjeran vlastitom izrazu.

Kroz godine praćenja koncerata i fotografiranja glazbenika naučiš prepoznati razliku između onih koji na pozornici odrađuju posao i onih koji joj pristupaju osobno. Bare je pripadao ovoj drugoj skupini. Fotografirati ga značilo je pokušati zabilježiti trenutak koji se možda neće ponoviti: pogled, grimasu, pokret ruke, povučenost ili nagli izljev emocija.

Još su mi svježa sjećanja na Majke na zagrebačkoj Šalati početkom rujna. Tada nisam mogla znati da će ti koncertni trenuci tako brzo dobiti drugo značenje. Danas fotografije s tih nastupa nisu samo dio koncertne reportaže, nego i zapis o čovjeku kojeg više nećemo gledati pod reflektorima.

Teško je pisati oproštaj od glazbenika čije su pjesme toliko dugo bile prisutne u našim životima. Bare se tijekom karijere povlačio i vraćao, pa je publika često vjerovala da će ponovno stati pred mikrofon, izgovoriti nešto neočekivano i otpjevati pjesmu koja će pronaći put do slušatelja.

Ovoga puta povratka nema.

Ostat će albumi, pjesme, koncerti, fotografije i sjećanja. Ostat će generacije koje su uz Majke odrastale, zaljubljivale se, tugovale i pronalazile utjehu u njegovim stihovima.

Ostat će i prepoznatljiv glas, istodobno umoran, prkosan i snažan.

Gorane, hvala ti za pjesme, koncerte i sve trenutke u kojima si pokazivao da rock'n'roll može biti izravan, ranjiv i stvaran.

Tvoje će pjesme i dalje imati svoje slušatelje. A s njima će živjeti i sjećanje na čovjeka koji je obilježio hrvatski rock.

Počivaj u miru, Bare.