Tekst: Suzana Svečnjak
Foto: Roman Avdagić
Dream Theater su 20. listopada u Londonu obilježili monumentalni događaj u svijetu progresivnog metala i pokrenuli svoju dugo očekivanu turneju povodom 40 godišnjice , no još značajnije je i povratak suosnivača benda, bubnjara Mike Portnoya koji se vratio nakon dugih 15 godina pauze. Sinoć sam u zagrebačkoj areni imala čast prisustvovati ovom legendarnom bendu, a Portnoyev povratak je dodatno rasplamsao strast obožavatelja jer bez uvrede ikome, jedan je Mike Portnoy. Arena nažalost nije bila popunjena onoliko koliko sam ja očekivala, no to ni malo nije umanjilo posebnost benda i ovog koncerta koji će vjerujem ostati svima u pamćenju.
No, da se vratimo malo u prošlost. Dream Theater je američki progresivni metal bend osnovan 1985. godine u Bostonu. Grupu su osnovali gitarist John Petrucci, basist John Myung i bubnjar Mike Portnoy, a kasnije su im se pridružili klavijaturist Jordan Rudess i vokalist James LaBrie. Bend je poznat po kompleksnim glazbenim strukturama, virtuoznim sviranjem i emotivnim tekstovima.
Njihov debi album “When Dream and Day Unite” objavljen je 1989. godine, no pravi proboj doživjeli su s albumom “Images and Words” iz 1992. godine, koji sadrži hit “Pull Me Under”. Dream Theater je poznat po svojim konceptualnim albumima, poput “Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory” i “Octavarium”.
Iako su prošli kroz razne promjene u sastavu, bend je ostao utjecajan u glazbenoj industriji, a njihovi albumi i koncerti redovito privlače veliki broj obožavatelja diljem svijeta. Dream Theater je priznat kao jedan od pionira progresivnog metala, poznat po svojim tehničkim vještinama i inovativnom pristupu glazbi.
Sinoć nije bila samo prekretnica za Dream Theater, već i definicijski trenutak za obožavatelje. Uzbuđenje u zraku bilo je neosporno. Dodatno iščekivanje stvorila je nedavna najava novog, šesnaestog albuma “Parasomnia” i objava prvog singla, “Night Terror”, samo nekoliko dana prije koncerta.
Svjetla su se ugasila točno u 19:40, a uvodne zvukove “Metropolis” odjekivali su kroz prostor, dok je euforija i uzbuđenje publike lagano raslo.
Bend je izašao na pozornicu, skriven iza zavjese koja je pala kad su bubnjevi počeli, otkrivajući ih u punom sjaju, i krenuli smo. Prva pjesma bila je moćna, vidjeti Mikea Portnoya kako svira ovaj kultni hit na početku koncerta bilo je doista zapanjujuće.
Besprijekorno su prešli u “Overture 1928” i “Strange Déjà Vu” iz “Scenes from a Memory”, a La Brie je pozdravljao i zahvaljivao se publici svako malo što je naravno ono što nam uvijek treba jer bend i publika su jedno. Metalni napad nastavio se s “The Mirror” i “Panic Attack”. Sljedeća je bila “Barstool Warrior”, jedna od dvije pjesme iz Mangini ere, koja, iako iznenađujući izbor, savršeno se uklopila u set. Čuti Portnoya kako svira ovu pjesmu bio je poseban trenutak. Bend je zatim usporio s “Hollow Years”, na što je uslijedio ogroman aplauz.
Prvi set završili su s hitovima “Constant Motion” i “As I Am”. Prvi set bio je većinom sastavljen od kraćih, zahtjevnijih pjesama, održavajući nevjerojatnu energiju tijekom cijelog nastupa. Portnoy, kao da nikada nije otišao, bio je savršeno usklađen s bendom, donoseći svoju prepoznatljivu intenzitetu u izvedbu. John Myung, kao i uvijek, bio je stoik i majstorski prisutan, dok je Jordan Rudess pružao uzbudljive trenutke sa svojim klavijaturama. John Petrucci, iz godine u godinu, i dalje fascinira kao jedan od najboljih gitarista na svijetu, savršeno izvodivši svaku dionicu s preciznošću i lakoćom. Što se tiče Jamesa LaBriea, bio je odličan, a nekim pjesmama se činilo kao da je dao još više ono onoga na što smo naučeni.
Također, vrijedi istaknuti izvanrednu produkciju s video ekranima koji su pratili svaku pjesmu, pa čak i nekoliko lasera koji su se pojavili tijekom nastupa.
Nakon kratke stanke, kratki video uvod doveo je do novog singla “Night Terror”, odlične nove pjesme koja već ima više od 2 milijuna pregleda na YouTubeu. Svi u publici već su poznavali pjesmu. Zatim je, u iznenađujućem obratu, odsvirana druga pjesma iz Mangini ere, ovaj put balada “This is the Life” s albuma “A Dramatic Turn of Events”. Sljedeća je bila još jedna klasika “Images and Words”, “Under A Glass Moon”, koja je sadržavala onaj kultni Petruccijev gitarski solo. Iznenađenja su se nastavila dok je bend prešao u “Vacant”, a potom u instrumentalnu snagu “Stream of Consciousness” s albuma “Train of Thought”, oba donoseći savršen balans emocija i tehničke majstorije.
Prvi set zatvoren je epohalnom “Octavarium”, koja je oduševila publiku koja nije čula ovu omiljenu pjesmu uživo gotovo dvadeset godina. Srednji instrumentalni dio jedan je od najizazovnijih dijelova grupe i nije predstavljao nikakav izazov za Petruccija, Myunga, Rudessa i Portnoya. U videu iz “Čarobnjaka iz Oza” pojavila se Dorothy koja kaže “Nema mjesta kao kod kuće”, što je dovelo do izvođenja “Home” iz “Scenes from a Memory”. Bend je bio u vrhunskoj formi tijekom ove pjesme, a energija u prostoru bila je naelektrizirana, s publikom koja je eruptirala od uzbuđenja.
Zatim su usporili, no i uslijedio je emotivan šok za sve nas u publici, a mogu misliti kako je bilo bendu, posebice Mike Portnoyu čitavo večer. Naime, La Brie je obavijestio publiku kako je Potrnoyu umrla sestra par sati prije te su sljedeću pjesmu posvetili Samanthi, “The Spirit Carries On”, arena je bila osvijetljena morem svjetala mobitela, stvarajući zapanjujuću atmosferu i emocije. Mike je i sam napisao na svom Fb profilu da je ovo bio jedan od najtežih koncerata u životu te se zahvalio Johnu što je za vrijeme te pjesme bio sjeo pokraj njega jer su mu oči bile pune suza i jedva se suzdržao da ne zaplače, i ne samo na toj pjesmi, nego za vrijeme cijelog koncerta.
Sama činjenica da se desila ovakva tužna situacija je pogodila doslovno sve, a ja osobno se divim Portnoyu što je odradio koncert vrhunski i čitavom bendu što su svirali 3 sata uopće.
Kako bi završili večer, bend je izveo pjesmu koja je sve započela, “Pull Me Under”. Bio je to prikladan i savršen izbor, donoseći nezaboravnu večer do trijumfalnog kraja koja je završila oko 22:50
Dream Theater je još jednom dokazao zašto su posebni, zašto su među najboljima i zašto ih se ne smije propustiti.
