Black Tusk / Vintage Industrial Bar

Ovo je definitivno bio jedan od onih koncerata na koje sam došla ležerno popiti pivu, dvije , a otišla doma nadmašenih očekivanja u 2 ujutro :D

Svakako će mi ostati u lijepom sjećanju kao “full experience” večer u kojoj smo kolegica i ja imale priliku upoznati bend i popričati s njima o glazbi, životu i svemu između i poslušati neočekivano dobru svirku.

Ali prije nego krenemo u dojmove, par informacija i zanimljivosti o bendu:

Black Tusk nam dolaze sa dalekog jugoistoka Amerike, točnije iz Georgie. Trenutno su na europskoj turneji na kojoj su im se trebala pridružiti još dva benda; Lord Dying i Grin no oboje su otkazali tako da je Black Tusk spletom okolnosti postao solo act.

Zagreb im je bio 11. postaja na turneji a čeka ih još dobrih 12 koncerata za odsvirati.

Postoje od 2005. i iza sebe imaju 4 EP-a i 6 studijskih albuma od kojih je najnoviji izdan ove godine pod nazivom “ The way forward ”. U svim tim godinama postojanja bend je prošao kroz sve i svašta pa tako i promjene originalne postave i nažalost preuranjeni gubitak vokala i basista Jonathana Athona koji je poginuo u teškoj prometnoj nesreći 2014.

Mediji ih opisuju kao sludge metal a oni sami sebe kao “močvarni metal” i ja bih se više složila sa ovom drugom tvrdnjom. Prema slobodnoj procjeni ja bih ih opisala kao neku neobičnu kombinaciju sludgea, stonera i hardcore punka sa južnjačkim štihom.

Svirali su pred svega tridesetak ljudi što možemo pripisati činjenici da je bio radni dan na početku tjedna i koncertu Nicka Cavea koji se istovremeno odvijao u Areni a na kojem je valjda bilo više od pola populacije Zagreba.

Bez obzira na manjak publike, dečki su me oduševili entuzijazmom na stageu i ogroman respekt prije svega za to, jer level žestine je bio kao da sviraju na recimo Wackenu pred morem ljudi.

Moram priznati da sam očekivala pomalo “dosadnjikav” vajb s obzirom da mi sludge tako nekada zna zvučati, ali ne!

Ostala sam ugodno iznenađena jer prevladao je dinamični i brzi ritam punka koji me spasio od očekivane dosade, ali nije falilo ni teških gitara koje uvijek očekujem od takvih bendova.

A bome nije falilo ni vokala i to doslovno jer svaki, ali baš svaki član ovog benda pjeva uključujući i bubnjara. Kako netko može pjevati i u isto vrijeme svirati bubnjeve bez da doživi moždani kolaps je pitanje na koje zasad nemam odgovor, ali svakako zaslužuje “standing ovation” :D

Volim bendove koji mi drže pozornost od početka do kraja koncerta i ovo je definitivno takav bend; kosa je letjela na sve strane, super interakcija između članova benda, pjesme zarazne i žestoke a sve to skupa začinjeno njihovim vizualnim stilom “bad boy” južnjaka koji su izronili iz močvare.

Nakon svirke dečki iz Black Tuska su išli prominglati kroz Vintage i upoznati fanove pa su se tako pridružili našem stolu gdje smo poveli raspravu o svemu i svačemu.

Možda me ova činjenica nebi trebala toliko iznenaditi jer većina glazbenika ima različite osobnosti na pozornici i u svakodnevnom životu ali ipak me iznenadilo koliko su to fini, pristojni , skromni I blagi ljudi. Poprilična suprotnost od dojma koji su ostavili na stageu :)

Oni su prvenstveno dugogodišnji prijatelji koji su na ovakvoj glazbi odrasli i sviraju iz gušta jer kako kažu isključivo od glazbe nemogu živjeti pa dok nisu na turneji svaki član ima “normalan” posao I prema njihovim riječima “pretty ordinary and boring life”.

Uz raspravu oko toga koji je Tarantinov film najbolji, gdje se u Zagrebu mogu pojesti najfinije štrukle i (njihov) zaključak da se naša šljivovica nemože mjeriti sa njihovim Moonshine-om, vrijeme je brzo prošlo a paljenje svijetla u Vintageu koje označuje fajrunt nas je podsjetilo da i mi imamo “obične” poslove zbog kojih se moramo ustati za par sati :D

Svakako zabavno druženje u kombinaciji sa još zabavnijim koncertom, idealna formula za uljepšati tmurni utorak!