Fear Factory + The Nocturnal Affair + Hate + Crystal Lake (Zagreb, Boogaloo, 24.09.2026.)

Jedina zamjerka? Osobno, raspored kako bendovi nastupaju i izlaze na pozornicu tijekom večeri i ta, za njih povoljnija i prihvatljivija mogućnost, ali zamorna turneja koju mogu nazivati festivalskim turnejama, gdje nastupaju četiri (ili nekada, više) bendova u večeri. Ljudi rade, imaju svoje obaveze i imaju sve ono što život nosi, te imaju ispred sebe čak i putovanja i pripreme samog dolaska. Nekada se ne stiže na sve, a to umanji podršku koju neki bend može dobiti tijekom početka baš te, određene večeri.

Sama ta opaska se nadovezuje na činjenicu kako nismo imali priliku čuti i vidjeti bend koji je otvarao večer, a to je The Nocturnal Affair. Stoga odmah možemo početi s onime što nam je, po meni jako nepošteno i nepravedno, predstavio i pripremio Hate. Ovaj poljski bend od 1990. godine neumorno i temeljito razrađuje neki svoj zvuk i dosta upečatljiv pristup svome stvaralaštvu te, ako mogu biti u potpunosti iskren, od sinoć imaju još jednom pratitelja. Recimo to tako. Naime, svakako sam bio upoznat s njihovim imenom i ostavštinom, ali nikada nisam pretjerano puno ulazio i zadirao u to područje i ponekad uz svu svijest o postojanju nekog benda ili izvođača, imate osjećaj kako ste popratili njihov rad i opus, a na kraju sami sebe zakinete za jedno bogato iskustvo i upotpunjenu karijeru koja desetljećima krasi izričaje i žanrove. Kroz trinaest studijskih albuma, od kojih je posljednji prošlogodišnji Bellum Regiis te jednim albumom snimljenim uživo, bend pod vodstvom gitarista i pjevača Adama Buszkoa, poznatijeg kao Adam The First Sinner, neumorno oblikuje svoj izričaj i svoj zvuk te upečatljivo, teatralno te vizualno i zvukom plijeni pažnju i svakako vas neumorno drži budnima te od vas iziskuje podosta pažnje, uključenosti i sudjelovanja, a ispred vas se događa „nešto“. Pomalo koncertno, pomalo ritualno i svakako nezaboravno, Hate to radi s velikom razinom profesionalnost i predanosti ugođaju, a sve je istovremenom mistično i zamršeno, a istovremeno tako izravno i „jednostavno“. Svakako se pazi na pojedinosti i upečatljivost temeljene na onome što možete čuti i vidjeti ispred sebe na pozornici, a to je svakako hvalevrijedna stavka. Osobno se veselim njihovom samostalnom koncertu na nekoj od budućih turneja, pošto smatram kako ću još više uživati na onome što imaju za pokazati i ponuditi. Tijekom njihovog nastupa se protezao jedan tehnički problem, koji se na kraju protezao tijekom cijele večeri, a to je činjenica kako je svaki bend imao mutne i zagušene bubnjeve i bass. Pogotovo bass. Sve je zvučalo kao jedan zor koji gusto i izravno ide prema vama, ali nikada posve jasno. Kad je došlo vrijeme za bend večeri, to se već promijenilo i bilo je malo jasnije, zbog same prirode benda i tog industrijalnog pristupa. Zapravo je to jedina opaska na zvuk tijekom večeri, ali ponekad je i sam prostor krivac za to, a Boogaloo ima... Pa... Svoje „čari“ po pitanju zvuka. Nakon njihovog doprinosa večeri, pozdrava upućenog publici i tehničkih priprema koje su uslijedile, za dvadesetak minuta se na pozornici pojavio Crystal Lake.

Ovaj japanski bend, imenom znan kao Crystal Lake, postoji i stvara od 2002. godine te iza sebe imaju sedam studijskih albuma, a ove godine na turneji predstavljaju svoj zadnji studijski album The Weight Of Sound. Predvođeni Yudaiom Miyamotom, gitaristom i jedinim stalnim članom benda, bend je itekako zanimljiv onima koji vole takav izričaj i pristup stvaralaštvu. Osobno mi je bila zanimljiva njihova energija i jednostavnost, ali i povezani odnos s okupljenima u prvim redovima ispred njih, no samo tja izričaj, meni osobno, zvuči podosta jednoličan i jednostavno mi sve zvuči kao jedna duga, jako duga pjesma, koja ima svoje dijelove s jasnim i učestalim te pomno smještenim breakdownom tu i tamo. Cijenim i ne mogu zanemariti već spomenutu energičnost i raspoloženje koje članovi benda imaju na pozornici, a gdje se ta istovremena raspoloženost prenosi na okupljene, kojih je bilo već podosta u prostoru kluba sinoć i koji su znali tekstove i koji su poznavali rad benda. Svakako je to vrijedno spomena i to se ne može osporiti. Bilo bi nepravedno. Ali, okupljenih nekoliko stotina ljudi sinoć je itekako dokazalo kako im nije opterećenje sudjelovati tijekom cijele večeri u međuodnosu kojega imaju s bendovima koji su ispred njih na pozornici te kako će rado prihvatiti bilo kakav poziv na zajedničko pjevanje, crowd surfing, circle pit ili neki wall of death. Nemam hrvatske inačice ovih riječi pa ćemo se poslužiti ovim opće prihvaćenim pojmovima. No, isto kao i Hate prije njih, Crystal Lake se četrdesetak minuta podružio s nama koji smo bili u Boogaloou sinoć te uz pozdrave, i sve što već slijedi nakon jednog i prije dolska drugog benda, napustio pozornicu i ostavio istu tehničarima i pripremama koje trebaju odraditi. Nakon njih slijedi ono što smo većinski svi i čekali, Fear Factory, a koncert koji je uslijedio biva opravdanje čekanja i vrijedna „isprika“ za izbivanje od četrnaest godina.

Kao jedan od značajnijih bendova koji su se u žanru pojavili tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, Fear Factory je imao niz iznimnih albuma, oblikovanja jednog cijelog (pod)žanra i niz iznimnih međuljudskih odnosa, prijepora, svađa, razilaženja i ponovnih okupljanja koja su isto tako mijenjala i utjecala njihov napredak, njihov pristup stvaralaštvu i njihov opus, koji se do sada može svesti na dvanaest studijskih albuma i mnoštvo drugih formata. Iako možda najupečatljivija promjena i razdor koji je bend stavio pod upitnik na nekoliko godina jest bio razilazak izvornog pjevača Burtona C. Bella i izvornog gitarista Dine Cazaresa. Unazad nekoliko godina, to je vodilo ka sudskim postupcima, prepucavanjima oko samog imena i sve je stavilo daljnji nastavak rada i samog postojanja benda u upitan položaj. Kako se to razriješilo s vremenom te su konačno objavljeni posljednji studijski album na kojima je Bell imao svoj doprinos, Cazares je obnovio i osvježio postavu benda te tako započeo „novo poglavlje“, kako to i sami članovi vole naglasiti. Pored njega, kao gitarista i idejnog vođe benda, sada se nalazi ritam sekcija koju tvore bubnjar Pete Webber i bassist Tony Campos, a najznačajnija promjena i novitet u bendu svakako je pjevač Milo Silvestro, koji se našao u itekako zahtjevnoj i teškoj ulozi. No, budući kako se ovdje očito radi o iznimno talentiranoj osobi i osobi koja svoje obaveze shvaća jako ozbiljno, mogu sa sigurnošću tvrditi kako je Silvestro uživo puno bolji i puno jači glas od Bella. I sada može započeti inkvizicija i progon...

Maleni predah, pobjegli smo od progonitelja i sada mislim kako smo na sigurnome... Uh... Idemo dalje... Istina, Burton C. Bell je od samog početka pa do svog odlaska iz benda pjevao i bio ključan dio njihovog zvuka, izričaja i tematike, ali je istovremeno bio studijski pjevač. Htjeli si mi to priznati ili ne, to je činjenica. Ne postoji baš neki čvrsti dokaz koji može uvjeriti u suprotno. Štoviše, čak sam ga imao i priliku čuti i vidjeti uživo pred četrnaest godina, kad je bio godinama blizu godina koje sada ima Milo Silvestro pa i to treba uzeti u obzir i to isto treba čuti i vidjeti na takav način. Ostatak benda je itekako na mjestu, pošto se tu radi o glazbenicima koji su poznavanje svog instrumenta i zanat oblikovali kroz desetljeća iskustva i predanog rada. Svaki dio jučerašnjeg koncerta je bio tehnički točan, uvježban i pomno planiran, sve je pogođeno u pravom vremenskom okviru i sve ide u prilog ostavštini i opusu kojega bend do sada ima iza sebe. Od istovremene upečatljivosti postave pozornice pa do jednostavnost izvedbe iste, svakako je sve i jedan bend tijekom večeri imao jednu zajedničku crtu i naglašenu stavku: rasvjeta. Osvjetljenje tijekom koncerta je igralo veliku i značajnu ulogu kod svakog od bendova koje smo imali prilike čuti i vidjeti sinoć, a to je onda svakako vrijedno spomena i naglaska u izvještaju. Fear Factory je napravio presjek dobrog dijela svog opusa, odsviravši pjesme s dobrog dijela svojih albuma, a uzmemo li u obzir kako se njihov opus proteže već desetljećima, jako je dobro čuti i vidjeti kako sve zvuči svježe. Čak su predstavili i novu pjesmu, Roboticist, koja će se vjerojatno naći i na njihovom novom studijskom albumu, na kojega (nadam se) nećemo još dugo čekati. Ukratko, idu u korak s vremenom, ali opet zadržava onu bit i srž koju su imali u nekom prošlom vremenu, na nekom od albuma i s postavom koja je tada oblikovala taj album. Hvalevrijedan pothvat i jasan pokazatelj kako su itekako svjesno krenuli na ovu turneju, kako si dobro promislili i kako su shvatili koliko se od njih očekuje i koliko će se pomno gledati i slušati što svatko od njih na pozornici radi i koliko doprinosi ostavštini i upečatljivosti zvuka koji je oblikovao i (pod)žanr i ime kao što je Fear Factory. Popis pjesama od sinoć, ako nisam nešto zaboravio i ako nisam nešto propustio, je izgledao ovako:

01. Acres Of Skin

02. Industrial Discipline

03. Powershifter

04. Shock

05. Edgecrusher (tijekom izvedbe im se na pozornici pridružio pjevač Crystal Lakea, PK)

06. Linchpin

07. No One

08. Invisible Wounds (Dark Bodies)

09. Soul Hacker

10. Roboticist

11. Martyr

12. Arise Above Oppression

13. Archetype

14. Demanufacture

15. Zero Signal

16. Replica

17. Resurrection

Svakako ću poslušati opaske, ako treba nešto dodati ili ako treba nešto izostaviti. Nekako mi se čini kako sam naveo previše pjesama, iskreno. No, kako god, to je bio jučerašnji koncert. Itekako pod dojmom, itekako ispunjenih očekivanja i sa svima ispraćen iz prostorija Boogalooa s glazbenom podlogom i glavnom temom iz Terminatora, koji prigodno i tematski itekako upotpunjuje ono što Fear Factory pokušava reći i naglasiti kroz desetljeća svog postojanja, mogao sam se suočiti s putovanjem koje slijedi i odlaskom u stvarnost Svijeta koji nas okružuje. Ili... Što ako je i ovo sve ovdje simulacija? Što ako se ništa od ovoga zapravo ne događa i što ako smo mi samo imali jedan programirani podražaj i privid ugode kako bismo i dalje bili poslušni biološki proizvod? Što ako je Stroj stvaran? Što ako je Stroj pobijedio? Što ako je jučer ono bio skup pokreta otpora? Što ako... Ostaju mnoga pitanja, ali to i biva čar ljudskog postojanja. Pitanja i odgovori koji se isprepliću. Bendovi su došli, odradili svoje i dali nam uvod u vikend koji je pred nama. Četvrtak je obogaćen još jednim iskustvom, a mi smo svjesno i objeručke prihvatili ono što nas je jučer snašlo. Koncerata do kraja godine ima još pregršt, a neki su tek svježe najavljeni tijekom ovog tjedna. Pomno pratite, idite i dozvolite si ovaj maleni bijeg iz stvarnosti, barem na jednu noć, tu i tamo. Život je tada puno bolji. Do sljedećeg puta…