Bob Dylan, predstava iskonskog rocka, bluesa i Jazza u Ljubljani

Vrhunski uštimani otvaraju sa "Watching the river flow". Gromoglasan pljesak se je nadvio nad halom. Izjemenjeni aranžmani uz bok izvrsnog benda Juliana Laga te Joela Patersona na gitarama, Antona Figa na bubnjevima i Tonyja Garnierija na basu. Nepredvidljivi umjetnik, Nobelovac, glazbeni kao i spiritualni individualac je počeo demonstraciju svog opsežnog umijeća. Jasno, Dylanova setlista je uvijek nepredvidljiva. Nadalje, ugodni performans bluesa, rocka i jazza, vrhunski spojenog u Dylanov izražaj, izazvao je u publici jake aplauze, ne samo poslije, već i prije izvedbe slijednih pjesama. Iako ga pratim više od trideset godina, predstavljeni dio koncertnog stvaranja mi je dobrim djelom nov. Vidljivo je da je Dylan nemalo uspio u svojem naumu.

Sam je dakako preuzeo trostruku ulogu pijanista, usnog harmonikaša te pjevača. Posebnu pohvalu nedvojbeno nosi izvanredni gitarist Lage koji je publiku nekoliko puta digao na noge sa stolica. Dylan je briljirao kako vokalno tako i instrumentalno.

Na trećoj pjesmi "It Ain't Me Babe", Dylan je s melodičnim aranžmanom dostigao još jedan vrhunac. Stvar je izvodio i Dylanov dobar prijatelj Johnny Cash u duetu sa svojom ženom June Carter. Dylan je odao počast i svojim kolegama glazbenicima u ljubljanskim Stožicama, i to izvedbom dviju obrada: „I Can Tell” Bo Diddleya te „I Can’t Seem to Say Goodbye” Jerryja Leeja Lewisa.

„Every Breath You Take“, „Tryin' to Get to Heaven“ kako slijedi te vrhunska izvedba na klaviru „Tangled Up in Blue“ zorno prikazuje Dylanovo umijeće promjene uvriježenih standarda. „Black Rider“ je posebno doživljen od publike kao vrhunac večeri. „Not Dark Yet“ izvedena u "old" stilu predstavlja svoju snagu. Sukladno kritikama i reakcijama publike, među najboljim trenucima večeri bila je pretposljednja izvedba „Sugar Baby“, poduža glamurna izvedba, koja je među najboljim i novijim Dylanovim pjesmama uopće. U par navrata dohvatio se je i usne harmonike pa ga je publika nagradila jakim pljeskom.

Sam kraj koncerta pečatira izvedbom klasika „I Shall Be Released”. Cirka sat i pol svirke završava i Dylan se skromno naklanja publici uz prateće opraštanje banda. Zahtjev za bisom je gromoglasan, no Dylan je naravno bezkompromisan.

Dylan može djelovati, što u određenoj mjeri doista i jest, kao prilično zahtjevan i nekompromisan glazbenik, na ovom je koncertu zorno prikazao da njegov stil izvođenja, kao i zahtjevi, služe višoj i jasnoj svrsi. Nastavno, publika oslobođena raznih gadgeta bila je daleko prisutnija u realnosti. Bilo je zanimljivo, pa i iznenađujuće, promatrati ljude kako međusobno komuniciraju prije samog koncerta. Nedostatak zurenja u mobilne displaye predstavlja veliki refresh. Uranjanje u Dylanov glazbeni grip pojačavao se je sa svakom novom pjesmom.

Dylana nismo mogli dobro vidjeti ispod kapuljače i kape, udaljenog od fronta, te uz prigušenu rasvjetu, suprotivu ionako već zabranjenom snimanju, čime je stvorio mistični efekt. Nismo vidjeli ni službene fotografe.

Glazbeni izričaj zvuči poput sveobuhvatne, "ghost" glazbe na dodiru svijetova koji band upriličuje u stvarnost.

Moram malo i zacmizdrit, Nema mi stvari “Mr. Tambourine Man”, “Like a Rolling Stone”, "The Ballad of Ira Hayes" etc. Trvdoglavost odnosno beskompromisnost Dylana je legendarna koliko i umjetnički izražaj.

Bitna vijest bio je povratak gitarista Juliana Lagea u sastav. Poznati jazz/alter-rock gitarist Julian Lage periodično se priključuje bendu Boba Dylana na njegovoj turneji što izaziva veliko iznenađenje među obožavateljima. Lage je prvi put nastupio s Dylanovim bendom u lipnju 2026. godine (e.g. Santa Barbara), zamjenjujući dotadašnje gitariste poput Douga Lancija.

Ne smijemo zaboraviti ni basista Tony Garniera koji se je 1989. godine pridružio Dylanovom sastavu na turneji „Never Ending Tour”, a opisuje ga se kao njegova glazbenog direktora koji je sudjelovao pri sastavljanju popisa pjesama te djelovao kao posrednik između Dylana i ostatka sastava.

Publika je bez handya, nema fotkanja, nema prilagođenih očekivanja. Bob Dylan je rasprodanu arenu, s zavidnom izvedbom te sveobuhvatnim aranžmanom, odveo u svoju glazbenu stvarnost.

Posebice treba biti zahvalan što smo imali priliku uživo (možebitno i posljednji put) gledati jednog od najvećih muzičara 20. stoljeća. To je ono što ostaje u nama i to ovaj puta bez mobitela.

Vjerujem da će i set lista mnoge zaintrigrirati:

1. Watching the River Flow

2. Love Sick

3. It Ain't Me, Babe

4. Tryin' to Get to Heaven

5. High Water (For Charley Patton)

6. I Can Tell (Bo Diddley cover)

7. Black Rider

8. Tangled Up in Blue

9. When I Paint My Masterpiece

10. Not Dark Yet

11. I Can't Seem to Say Goodbye (Jerry Lee Lewis cover)

12. Early Roman Kings

13. Soon After Midnight

14. Million Miles

15. Under the Red Sky

16. Goodbye Jimmy Reed

17. Sugar Baby

18. I Shall Be Released