Šibenik ugostio Wilco – i da: „we complied“

Bio je to ujedno i posljednji koncert njihove europske turneje, što je cijeloj večeri dalo dodatnu težinu. Nakon niza europskih gradova, svoju su turneju zaključili upravo ovdje. I teško je zamisliti bolji kraj.

Predvođeni Jeffom Tweedyjem, Wilco su u Šibenik stigli deset godina nakon posljednjeg nastupa u Hrvatskoj. Čikaški bend već više od tri desetljeća pomiče granice alternativnog rocka, ne pristajući pritom ostati unutar jednog žanra. U njihovoj se glazbi isprepliću indie i alternativni rock, americana, folk, country, psihodelija i eksperimentalni zvuk.

Upravo je ta nepredvidivost jedan od njihovih zaštitnih znakova. Mogu zvučati nježno i intimno, a zatim se u nekoliko minuta pretvoriti u gustu, bučnu i gotovo hipnotičku zvučnu kulisu. Impresivna diskografija, predvođena albumima poput Yankee Hotel Foxtrot i A Ghost Is Born, odavno je važan dio američke alternativne glazbe.

Sinoć se, međutim, sve to najbolje moglo razumjeti tek uživo.

Od prvih taktova publika je bila potpuno unutra. Od početka do kraja bila je u transu, a ono što je posebno upadalo u oči i uši bilo je koliko ljudi u publici poznaje njihove pjesme. Pjevala se gotovo svaka riječ. Nije bilo važno je li riječ o velikom hitu ili pjesmi koju bi prepoznao samo predani obožavatelj – publika je bila spremna.

Bend joj je to i vratio. Tijekom večeri prošli su kroz različita razdoblja svoje karijere, izmjenjujući pjesme koje publika zna napamet s trenucima u kojima su instrumenti preuzimali glavnu riječ. Nels Cline još je jednom pokazao zašto se njegovo ime s pravom veže uz sam vrh gitarističke scene, dok su John Stirratt i Glenn Kotche držali čvrstu ritmičku osnovu, a Pat Sansone i Mikael Jorgensen širili zvuk benda u različitim smjerovima.

I sve je to na Tvrđavi zvučalo posebno.

Jer oni nisu bend koji svoje pjesme samo „odsvira“. Uživo ih razvlače, mijenjaju, grade i ponovno sastavljaju. Neke pjesme ostaju blizu originalu, dok druge dobiju potpuno novu energiju. Upravo u tim trenucima bilo je jasno zašto ih publika desetljećima prati.

A između pjesama, Jeff Tweedy pokazao je i svoju dobro poznatu spontanost.

U jednom se trenutku osvrnuo na vjetar koji je puhao preko Tvrđave. Rekao je da se zbog vjetra u kosi osjeća poput Cindy Crawford dok snima reklamu, uz objašnjenje da mu je ona prva pala na pamet.

Publika se nasmijala, ali on se ubrzo dotaknuo nečega puno ozbiljnijeg.

Govorio je o tome kako ljudima treba više ljubavi i više zagrljaja. Dodao je da svatko od nas tome može barem malo pridonijeti – jer smo, kako je poručio, upravo zbog toga i na ovom svijetu.

U trenutku kada je koncert već bio duboko ušao pod kožu publici, ta je jednostavna poruka zvučala posebno snažno.

Jer možda se upravo u tome i krije razlog zbog kojeg ljudi desetljećima dolaze na koncerte. Ne samo zbog pjesama. Ne samo zbog benda. Nego zbog osjećaja da na nekoliko sati pripadaju nečemu zajedničkom.

A sinoć je taj osjećaj bio gotovo opipljiv.

Nakon završetka regularnog dijela koncerta Tvrđavom su se prolomile poduže ovacije i snažan aplauz. Publika ih nije puštala.

Wilco su se vratili na pozornicu i odsvirali još tri pjesme – „I'm the Man Who Loves You“, „Spiders (Kidsmoke)“ i „I Got You (At the End of the Century)“.

Bio je to posljednji pozdrav Šibeniku, ali i posljednji pozdrav europskoj publici nakon turneje koja je završila upravo ovdje.

Ukupno gotovo dva sata i dvadeset minuta glazbe.

Dva sata i dvadeset minuta u kojima se na Tvrđavi pjevalo, plesalo, slušalo i čekalo svaku sljedeću pjesmu. A kada je posljednja završila, ostao je onaj osjećaj koji se ne može baš lako prevesti u riječi – da ste upravo bili dio nečega što se neće ponoviti na isti način.

I možda je zato naslov koji se nametnuo sam od sebe.

Ime benda Wilco dolazi od radiotelefonske kratice „will comply“ – „razumijem“ odnosno potvrde da je poruka shvaćena i da će se po njoj postupiti.

Nakon sinoćnje večeri, poruka je očito stigla na pravo mjesto.

We complied!