Zabranjeno pušenje na RockLiveu, još jednom izvrstan koncert

Pa ni tad.

Odrastao sam uz Pišonju i Žugu. S njima sam milijun puta prošao put prema kampu u Zaostrogu. I, brate, onaj sudija iz Zenice muči me već pola stoljeća, a svaki (mili)policajac za mene je i dalje Murga drot.

Kao klinac zamišljao sam kako izgleda veličanstveni kanjon Drine i kakvo je to ludilo od grada kad sam prvi put čuo Valtera. I dan-danas mi u glavi odzvanjaju riječi:

"Seit ich in Sarajevo bin, suche ich Walter und finde ihn nicht. Und jetzt, wo ich gehen muss, weiß ich, wer er ist."

"Sie wissen, wer Walter ist? Sagen Sie mir sofort seinen Namen!"

"Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter."

Završna scena filma "Valter brani Sarajevo", ali i početak jednog od najvažnijih albuma na ovim prostorima.

Na njihovom koncertu prvi put sam bio tamo negdje 1985. ili 1986. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Baš sam sinoć razgovarao sa Sejom pokušavajući se sjetiti koje je točno godine bilo. Ni jedan ni drugi nismo bili baš sigurni. Valjda smo došli u one godine kad neke uspomene malo izblijede, ali osjećaj nakon tog koncerta ostao je isti i danas.

Ajmo na sinoćnji koncert.

Energija, buraz. Čista energija. I raja iz Sarajeva. Dobro, barem dio nje. Kad već pričam o bendu, red je da ih sve malo spomenem. Prvo Anđelu Zebec, definitivno najzgodniju u ekipi, s glasom koji te jednostavno prikuje. Mislim da mi još uvijek odzvanja bis i njezina izvedba dijela pjesme Indexa "Bacila je sve niz rijeku".

Naravno, tu je i čovjek bez kojeg Zabranjeno pušenje ne bi bilo to što jest, suosnivač, pjevač i gitarist Davor Sučić – Sejo Sexon. Ritam već godinama čvrsto drži bubnjar Branko Trajkov, gitarske dionice odrađuje Toni Lović, bas svira Dejan Orešković, dok posebnu boju zvuku daju Robert Boldižar na violini i klavijaturama te Tomislav Goluban, njihov zagorski Ibro i doktor znanosti na usnoj harmonici. Kad ih sve staviš na jednu pozornicu, dobiješ ono što sam napisao malo prije, čistu energiju i raju koja i nakon svih ovih godina zvuči kao da je tek krenula.

Naravno, prošli su kroz cijeli opus benda. Tu su bile neizbježne "Jugo 45", pa gastarbajterska, kako je Sejo zove, a zapravo jedna od najtužnijih ljubavnih pjesama, "Moš imat moje tijelo". "Fildžan viška" me uvijek nekako rastavi, a naravno da smo ponovno prošli cijelu priču o Pišonji i Žugi.

I kad već misliš da je to to, krene "Hadžija ili bos", "Karabaja", "Zenica Blues", "Pos'o, kuća, birtija", "Ibro Dirka". Tek tada shvatiš koliko su nam se njihove pjesme uvukle pod kožu i koliko su obilježile nekoliko generacija.

Pjesma po pjesma i došao je kraj našeg druženja. A ja taman razmišljam kako već godinama nisam bio na njihovom koncertu u Lisinskom. Mislim da je krajnje vrijeme da moj sljedeći izvještaj bude upravo s jednog njihovog neuštekanog koncerta.

Jer neke bendove jednostavno ne prerasteš. Samo s njima zajedno malo ostariš.