Tekst Edi Grubor, foto: Davor Birt
Iako svi svjesno znamo kako se ovi koncerti održavaju po rasporedu i dodijeljenom datumu na nekoj od turneja, ponedjeljci znaju biti izazovni i zabavni istovremeno. Prvenstveno, skoro svi rade i treba doputovati do Zagreba i treba putovati tamo i natrag, odvažno i odmjereno planirajući taj i idući dan. To, zapravo, vrijedi za svaki dan u tjednu, ovisno o vašem radnom mjestu, naravno. Drugi razlog je taj što ta izazovnost odlaska na mnogobrojne koncerte ove godine, na kojima stvarno možemo biti zahvalni i ponosno se dičiti ovom godinom i posjetama koje dobivamo diljem cijele Hrvatske, jest taj što dobro trebamo razmisliti odvagnuti na što ići i gdje uživat te istovremeno, što propustiti i nadati se kako će nam se izvođači i bendovi vratiti u godinama koje tek dolaze.
S druge strane, jučerašnji dan je svakako hvalevrijedan, pošto ste imali priliku vidjeti dva istinski svjetska benda, u jednom danu i u jednom gradu. Organizacijski je to lijepo odrađeno i drago mi je čuti i vidjeti kako su organizatori, bendovi i njihov menadžment te sami polaznici i posjetitelji koncerata imali razumijevanja i kako je to, za one koji su htjeli vidjeti oba benda, ispalo baš dobro i baš ugodno. S druge strane, neki su zbog osobnih obaveza, poslova ili nečeg trećeg izostali s nekih od tih okupljanja, ali ne možemo se žaliti. Zato i nismo mogli na Anthrax u Boogaloou, a nismo stigli niti pogledati i poslušati Sabatonove predgrupe, Keops i Manntru. Što se može, posao i obaveze… No, ako išta, Sabaton zato nije razočarao i kako je najavljeno, sve je krenulo kako je i najavljeno i kako se zamislila večer, a to vrijedi spomenuti, pošto si nekada ljudi znaju uzimati previše slobode i to utječe na mnoge stvari. No, krenimo u izvještaj kako treba…
Kroz narednih stotinjak minuta, Sabaton je uspio opravdati svoje ime i svoj utjecaj na žanr kroz sve ove godine svog djelovanja, postojanja i rada. Kako je koncert bio na otvorenom, uspjeli smo i mogli smo doživjeti malo veću i značajniju razinu produkcije, posvećenosti sitnicama i pojedinostima, vizualnim rješenjima i, povrh svega, pirotehnici koje nije bilo dugo za čuti i vidjeti, a što je itekako doprinijelo sveopćem dojmu kojega je koncert ostavio na sve okupljene. Jako mi je zanimljivo promatrati kako se naraštaji obožavatelja i pratitelja benda svake godine povećavaju i bivaju sve mlađi i mlađi, što je svakako pohvalno, a i govori kako ljudima očito takva glazba odgovara. Koliko će se to održati, koliko je to samo „kratko razdoblje“ i koliko je povezanost pojedinca i benda snažna, vrijeme treba pokazati i razjasniti. Možda najveći problem i svojevrsna zamjerka biva činjenica kako, po mom osobnom i skromnom mišljenju, Sabaton ima poteškoće u održavanju snage i upečatljivosti svojih albuma, pogotovo unatrag zadnjih desetak godina. Iako se ova tvrdnja i izjava neće svidjeti i neće baš biti dobro prihvaćena od strane okorjelih obožavatelja, neka se isti malo strpe i dozvole obrazloženje… Obrazloženje temeljeno samo na činjenicama koje ste mogli čuti i vidjeti tijekom sinoćnjeg koncerta. Dakle, odabir pjesama i odabir popisa s kojim se ide na turneju jest temeljen na uspješnicama i pogotovo treba poduprijeti novije objavljene uratke i trud koji je utkan u njih. Prošlogodišnji album, Legends, kao i nekoliko njegovih prethodnika, jest komercijalni pokušaj reciklaže i držanja forme, ali nikako korak naprijed i korak koji upotpunjuje opus benda, već ga samo malo održava. Nažalost, nedovoljno dobro. Zadnjih nekoliko godina, Sabaton se pronašao u položaju gdje trebaju zadovoljiti očekivanja ljudi diljem svijeta, kao i očekivanja izdavačkih kuća. Sve je to divno i krasno, no kad krene ponavljanje i ta već spomenuta reciklaža te se u to krene ulaziti i gledati kao na proizvod, a ne plod ljubavi i rada, to se itekako osjeti. Mislim, ne boluje samo ovaj bend od toga. Puno veći i puno značajniji izvođači i bendovi su pali i pokleknuli pod takvim pritiskom, a kamoli bilo tko drugi unutar te industrije. Heroes je njihov posljednji album koji plijeni punu pažnju i slušanje te posvećenost albumu u potpunosti. Sve nakon toga, od albuma The Last Stand naovamo, ima (jedva) neke svoje trenutke i pokoju pjesmu, ali nema utisak i utjecaj kakav su imali prijašnji album. Možemo li se složiti oko toga ili ne, ostaje na vama…
Sama moja tvrdnja može se potkrijepiti s činjenicama i dokazima koje možete čuti i vidjeti na koncertima. Kao jučer, npr. dok su se nizale pjesme i dok su se ponavljali dijelovi istih u združenom pjevanju i praćenju benda. Ako samo malo bolje razmislite i dozvolite si trenutak kritike, znat ćete o čemu ovdje tipkam i što tvrdim. Hoćete li si vi to priznati ili ne, također ostaje na vama. Ali cjelokupni dojam koncerta spašava predanost, upečatljivost i posebnost nastupa, svega što ga obogaćuje i svega što se tijekom njega može čuti i vidjeti. Od video-zida koji prati bend, okupljene i vizuala koji prate radnju pjesama pa do samog izgleda pozornice, postolja za bubnjeve, izmjene kostima tu i tamo te pratećih glasova koji nisu nasnimljeni, već su tu i pred vama podupiru i poboljšavaju dojam kojega Joakim Brodén ostavlja na vas, kao pjevač i vođa benda… Uistinu dobro zamišljen, promišljen, izveden i odrađen koncert. Produkcija uistinu svjetske razine, koncert na otvorenom koji plijeni pažnju i zadržava ju tijekom cijelog tvog trajanja te predanost benda i publike koji uzajamno potvrđuju jedni drugima koliko si znače. To se moglo vidjeti na licima svih okupljenih i na licima članova benda, a takav osjećaj i takva slika ostaje vječno utkana u nečijem sjećanju. I zbog takvih trenutaka vrijedi biti tih okupljenih i dio jedne, ako išta, drugačije zajednice koja ima neku povezanost. Čak je i sam izgled te tematika benda „škakljiva“, recimo, pošto se dotiče ljudske povijest i ratova te ljudi koji su mijenjali i uistinu oblikovali tijek te same povijesti pa je zanimljivo promatrati ljude, njihova lica pa čak, ako se malo zadubite i razmišljate, osjetite i vidite njihova promišljanja, stavove i osobne preferencije… Psihološki itekako plodno tlo za istraživanje, promatranje i pažnju, ako imate vremena za to. Usput, ako uz to sve imate i dovoljno mogućnosti za pažnju i sudjelovanje u tijeku koncerta, imate jako dobru večer ispred sebe, a nakon toga imate potpune uspomene. Nije loše, zar ne? Osim, možda, jedne stvari… Ton-majstor, poznati „tonac“ i sva klika oko njega, mislim kako trebamo ozbiljno poraditi na uključenosti i jednakosti svake pjesme i svakog dijela koncerta te kako ne bi baš trebalo dodatno istraživati mogućnosti svojih uređaja i naprava tijekom koncerta, tijekom određenih dijelova i određenih pjesama te uskraćivati ljude za punoću iskustva i doživljaja. Od trenutaka gdje se, što nije ništa loše, ali je i činjenica, jednostavnost i izravnost Joakimovog pjevanja ne čuje baš kako treba pa do dijelova gdje su instrumenti čak bili neugodno preglasni te su ljudi vidno bili neugodno iznenađeni probojem zvuk prema njima… Ne možemo se sada izvlačiti na trenutke zaigranosti, gdje si članovi benda nešto u šali dobacuju ili se Brodén udari glavom u stalak mikrofona te se krene smijati u trenutku gdje treba krenuti refren, a instrumenti tu i tamo nisu ujednačeni i nadglasavaju glavni i prateće glasove. To nije na razini profesionalnosti koju zaslužuje bilo koji bend, bilo koje veličine i značaj, a na početku i kraju svega, to okupljeno mnoštvo nipošto ne zaslužuje. To je moja jedina zamjerka na jučerašnji koncert, što se samog koncerta tiče. Pitanje i stavove o njihovom opusu ostavljam za drugi put…
Za sami kraj, ili pred kraj ovog izvještaja, ovdje bih naveo i popis pjesama koji smo imali priliku čuti sinoć uživo, a on je, ako se ja ne varam, izgledao ovako:
01. Ghost Division
02. Yamato
03. The Red Baron
04. The Last Stand
05. Great War
06. Stormtroopers
07. Christmas Truce
08. Soldier Of Heaven
09. Crossing The Rubicon
10. Night Witches
11. I, Emperor
12. The Attack Of The Dead Men
13. Bismarck
14. Hordes Of Khan
15. Templars
16. Primo Victoria
17. Swedish Pagans
18. To Hell And Back
Bez odugovlačenja, bez ponovnih vraćanja na pozornicu i bez pretjerivanja… Jasno, u nizu, temeljito i bez stajanja. Oduševljenost benda s nama i predanost naših obožavatelja spram njih je bila skoro pa i opipljiva te to ostavlja lijepu uspomenu i sjećanje na jučerašnji koncert. Večer je protekla dosta dobro, no onda se trebalo posvetiti odlasku i putovanju svojim domovima, koliko god oni bili udaljeni i obavezama koje dolaze s novim danom i jutrom pred nama. Zagrebački Velesajam mi i dalje ostaje nepoznanica, mjesto s tolikim prostorom i tolikom neiskorištenošću, gdje to biva zastrašujuće tužno i nejasno, a vide se tolike mogućnost i rješenja koja bi pogodovala i Zagrebu, a kamoli njegovim žiteljima i sadržaju koji bi mogao upotpuniti sami prostor, a samim time i iskustva onih koji bi tu dolazili i obitavali. Sama pomisao koliko je to zgrada, koliko je to prostora i koliko bi se tu moglo napraviti, daje nadu. Ali i to je opasna stvar. Tako barem govore ljudi. Za nama ostaje još jedan, u nizu mnogih koncerata, a pred nam se nižu uzbudljivi novi već najavljeni ili oni koji to tek trebaju biti. Dobra i uspješna godina, bez pogovora. Samo za sve treba pronaći nešto sredstava i malo vremena. Do sljedećeg puta…
