Goran Bare i Majke na Šalati: Teške boje jedne nepredvidljive večeri

Večer je u 20:15 otvorila pulska Nola, pred još poprilično praznom Šalatom. Njihove nježne, tople i pomalo melankolične melodije na prvu su djelovale kao neobičan uvod u ono zbog čega se prostor tek počeo puniti. Dok Nola pjeva o nekim ljepšim stranama života, Bare nas već desetljećima vodi kroz njegove mračnije hodnike, kroz tugu, bijes, razočaranje, ironiju i melankoliju.

Upravo je zato izbor Nole kao predgrupe bio pomalo neočekivan, no svojih dvadesetak minuta odradili su vrlo dobro. Poznatije pjesme vratile su nas nakratko u neka druga vremena, a oni koji su stigli ranije neke su od njih i zapjevali. Ugodan i nenametljiv početak prije potpunog zaokreta u raspoloženju.

U 20:58 na pozornicu izlaze Goran Bare i Majke.

Već pri Baretovu izlasku bilo je jasno da nešto nije kao na posljednjih nekoliko koncerata na kojima sam ga gledala. A upravo su ti koncerti bili razlog zbog kojeg su očekivanja bila velika. Bare je bio odličan, koncentriran, moćan i potpuno prisutan. Ovoga puta već mi je u prvim minutama kroz glavu prošlo samo jedno pitanje.

Ovo će biti zanimljivo i nepredvidljivo!

Krenuli su s „Rođen za suze“, a pjesme su se nastavile nizati. Majke su svirale čvrsto, publika se zagrijavala, ali Bare kao da nikako nije uspijevao pronaći onu točku u kojoj se on, bend i publika spoje u jedno.

„Mene ne zanima“ je preskočio, dok je „Pozovi me u noć“ zaustavio usred pjesme, zahvalio Šalati, poželio laku noć i otišao s pozornice.

Publika takav kraj nije namjeravala prihvatiti. Uslijedile su ovacije i Bare se vratio.

„Ja sam budućnost“, meni uvijek posebna „Vrijeme je da se krene“, „Iz sve snage“, „Budi ponosan“ i „Teške boje“ ponovno su podigli Šalatu. „Iz sve snage“ Bare je izveo na samo njemu svojstven način. Dobar dio pjesme otpjevao je ležeći na leđima s obje noge u zraku.

„Budi ponosan“ jedna mi je od najdražih pjesama Majki i zato moram priznati da je ovo bila jedna od slabijih verzija koje sam čula uživo. Bare jednostavno nije bio tamo gdje ta pjesma traži da bude.

Ali Šalata jest.

Publika ju je otpjevala od riječi do riječi i upravo je odnos publike prema Baretu možda najbolje opisao cijelu večer. Što je on više odlazio u svoj film, publika ga je više pokušavala vratiti. Pjevala je, vikala i davala mu nevjerojatnu količinu energije i podrške.

„Teške boje“ očekivano su izazvale euforiju. Šalata je grmjela, ali Bare se ni tada nije potpuno vratio. Ponovno je zahvalio, poželio laku noć i otišao.

I ponovno se vratio.

Za završnicu smo dobili „A ti još plačeš“, a zatim „Moja jedina“ uz goste iz brass sekcije. Mogao je to biti veliki završetak jedne neobične večeri, ali Bare je i posljednju pjesmu napustio prije kraja. Usred nje zahvalio je Šalati, rekao da je to sve, poželio laku noć i otišao, dok su Majke i brass sekcija ostali na pozornici i priveli pjesmu i koncert kraju.

I upravo tu treba posebno istaknuti Majke.

Bendu kapa do poda.

Pratili su Bareta kroz promjene tempa, prekidanja pjesama, preskakanja, odlaske i povratke, a pritom nisu dopustili da se koncert raspadne. Držali su stvari na okupu čak i onda kada se činilo da nitko, možda ni oni sami, ne zna što slijedi.

Kada se pogleda planirana setlista i usporedi s onim što smo na kraju dobili, mogla bi se gotovo preimenovati u „Možda ćemo ovako, a možda i ne“. Neke su pjesme preskočene, neke prekinute, a posebno mi je žao što nismo čuli „Mršavi pas“, iako se nalazio na setlisti. Bila je to jedna od pjesama kojoj sam se posebno veselila, ali ove je večeri ostala samo na papiru.

Gorana Bareta i Majke volim i pratim dovoljno dugo da nema smisla svaki njihov koncert proglasiti odličnim samo zato što je Bare na pozornici. Posljednjih nekoliko puta kada sam ih gledala bio je stvarno izvrstan i upravo je zato razlika ove večeri bila toliko očita.

Bare na Šalati jednostavno nije bio na razini na kojoj znamo da može biti. Ponekad se činilo da je na koncertu prisutan samo tijelom, dok je mislima negdje sasvim drugdje. A povremeno, kada bi jednostavno otišao s pozornice, nije bio prisutan ni tijelom.

No publika ga zbog toga nije kaznila. Upravo suprotno.

Što je večer postajala nepredvidljivija, Šalata je bila glasnija. Pjevala se gotovo svaka riječ, a energija ispred pozornice nije nestajala. Publika mu je davala 300 posto podrške čak i onda kada joj Bare nije uspijevao vratiti svojih sto.

Možemo raspravljati je li upravo ta nepredvidljivost dio njegove karizme ili je ove večeri otišla malo predaleko. Jedno je sigurno. Na koncert Gorana Bareta i Majki nikada ne dolaziš sa sigurnošću da znaš što ćeš dobiti.

Nekad dobiješ Bareta koji te rastavi na komade. Nekad koncert koji ćeš svrstati među najbolje koje si gledao te godine. A nekad dobiješ večer poput ove, u kojoj bend drži konce, publika pjeva iz svega glasa, pjesme se prekidaju, Bare odlazi, vraća se, ponovno odlazi i cijela stvar balansira negdje između rock koncerta i kontroliranog kaosa.

Ovo nije bio najbolji Bare. Nije bio ni blizu najboljeg Bareta kojeg sam gledala.

Ali kada je Šalata iz svega glasa pjevala njegove pjesme, ponovno je postalo jasno zašto mu publika toliko toga oprašta.

Bare te može oduševiti, naljutiti, rastužiti i razočarati, a ponekad sve to uspije napraviti tijekom jednog jedinog koncerta.

Jer Bare je ipak samo jedan. Jedinstven i neponovljiv.

Planirana setlista

1. Rođen za suze

2. Fantastična vatra

3. Daj mi

4. Ljubav krvari

5. Odvedi me

6. Ništa lažno

7. Put ka sreći

8. Mene ne zanima

9. Pozovi me u noć

10. Ja sam budućnost

11. Vrijeme je da se krene

12. Iz sve snage

13. Budi ponosan

14. Teške boje

15. Mršavi pas

16. A ti još plačeš

17. Moja jedina