Judas Priest u Puli

(Pula, Arena, 25.08.2026.)

Možda je i vjerojatno je iznimno teško opisati jučerašnji događaj, sve što se dogodilo tijekom dana i kako je protekla noć ispunjena odličnom glazbom, okruženjem i dojmom kojega možete uzeti sa sobom na povratku kući i osjećati se ispunjeno i oduševljeno još neko vrijeme... Pula. Arena. Metal. Jelusick. Judas Priest! Čak niti iznenadni i snažni naleti kiše i vjetra nisu omeli tijek večeri, svega pomaknuvši cijeli koncertni dio za pola sata, bez namjere za otkazivanjem i odustajanjem od onoga što se čekalo... Možda za neke to može biti svega nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, a ima i onih koji su ovo čekali više od tri desetljeća, uzmemo li u obzir kako je Judas Priest (barem do sada) u Hrvatskoj bio samo 1991. godine na turneji podržavajući objavljivanje albuma Painkiller, gdje su im predgrupe bili Annihilator i Pantera... Neki, osobno i ja, smo imali sreće i nešto vremena otići na koncerte u obližnje države po Europi pa je ovo bio samo dodatak na prijašnja iskustva, upotpunjavanje uspomena i obogaćivanje istih činjenicom kako smo napokon imali priliku vidjeti ovaj veliki bend u Hrvatskoj. I to u Puli, u njezinoj Areni. Može li koncert ovakvog razmjera, ovakvog glazbenog izričaja i ovakvog značaja dobiti bolje mjesto održavanja? Mislim kako ne...

Iako se na sve jučerašnje gledalo kao događaj koji bi trebao obilježiti ovogodišnju ponudu gostovanja i koncerata, čiji je broj upečatljiv i značajan tijekom ove godine, iskreno mislim kako je to opravdano gledanje i očekivanje od ovakve najave, ovakvog gostovanja, ovakvog benda i ovakvog prostora. Iako se na putovanje do Pule trebalo odlučiti i pripremiti, uzmemo li u obzir doba godine, sezonu te navalu domaćih i stranih turista, nadam se kako je svima prošlo putovanje u razumno dobrim uvjetima i kako je svaki povratak kući bio siguran. Uz gužve, vremenske neprilike i izazovnost tolikih kilometara iza i ispred nas, opreza i sigurnosti nikada dosta... No, samo pomicanje vremena početka koncerta, bez pretjerane odgode ili slučajno, otkazivanja, značaj je velike volje i želje za održavanjem ovog koncerta i ove večeri. Samim time, Jelusick je imao mogućnost odsvirati svoje i odraditi svoju ulogu u večeri baš onako kako treba, predano i na razini zadatka. Iako iza sebe imaju svega dva studijska albuma pod ovim imenom, tu se radi o stvarno vrlo dobrim i uvježbanim glazbenicima koji znaju što rade i mislim kako znaju što rade, uzmemo li u obzir kako su prepoznati i „kod nas“ i „u Svijetu“, a to ipak nešto govori, uzmemo li u obzir koliko je nezahvalna potvrda izvrsnosti i uspjeha od strane mnoštva kod nas. U svega pola sata.

Bend je kroz uvježbane i probrane pjesme pokazao što nudi, iza čega stoje i kako se snalaze na velikoj pozornici koju vrijedi ispuniti svojom pojavom, stručnošću i talentom koji treba opravdati godine truda, predanost i ulaganja. Pritom zadržati pažnju okupljenih i potaknuti ih na suradnju kroz svega pola sata koje imate, to je dobar uspjeh i to je vrijedan pothvat. Tijekom nastupa bih jedino volio spomenuti kako bi bilo poželjnije od ton-majstora i svih zaduženih, za zbivanja oko tehnike ispred i na pozornici, kad bi svom poslu pristupali malo bolje i malo „uključenije“, recimo to tako. Također, bilo bi lijepo kad bi instrumenti i glas dobili ono što zaslužuju, a to je ravnopravnu zastupljenost i omjer glasnoće koji pogoduje samom izvođaču ili bendu. Mislim, za to ste imali tonske probe i pripreme tijekom jučerašnjeg popodneva. Bilo bi lijepo ugladiti te sitnice i jasno namjestiti što je već potrebno kako bi svi na kraju večeri bili ispoštovani, od već spomenutih izvođača ili benda pa do mnoštva koje će se okupiti ispred njih. S druge, osobne strane, sviđa mi se glas koji Dino Jelusić ima i koji je doveo do razine koja je stvarno zadivljujuća i koja se može prepoznati u glazbenom svijetu. Ostatak benda upotpunjavaju gitarist Ivan Keller, bassist Luka Brodarić i bubnjar Nikolay Nikolaev. Uvježbano, smišljeno, odmjereno i postojano. Bez pretjerivanja i dosta izravno i iskreno, s možda, za moj ukus i osobno uživanje, suviše naglašenom suvremenom produkcijom i „čistim“ zvukom koji mi ne odgovara, ali samo na temelju osobnih preferencija i stvari koje volim čuti i pratiti ili oblikovati i stvarati sam. Možda je to postao (ili već godinama je, samo ja toga nisam toliko svjestan) određeni pristup, uzorak i način kako se prilazi završnoj produkciji i stvaranju suvremenog (ili možda, mainstream) izričaja, što ne umanjuje i ne osporava koliko je to dobro ili loše, ali istovremeno određuje broj ljudi kojima će se to svidjeti ili ne. Kako god bilo, veseli čuti i vidjeti kako imena koja su „naša“ postaju prepoznata u Svijetu i kako se trud, volja i znanje isplate, pogotovo u izričaju i žanru koji s vremenom postaje sve više underground, s ponovljenim počecima koji se još trebaju razbistriti i značajno osnažiti kako bi postali upečatljiva sila u nekom „podsvijetu“ glazbe i umjetnosti općenito. Nakon kratkog zagrijavanja i predstavljanja publici, bend je pozdravio publiku, zahvalio  organizatorima i, naravno, Judas Priestu te napustio pozornicu. Svega pola sata kasnije, nakon uobičajenih priprema, promjena, provjera i zahvata, pozornica je bila spremna. Tišina se uvukla između nas, naših zbijenih redova i drevni zidovi su počeli „drugačije disati“ i „nešto“ se počelo događati. Tada se preko razglasa mogao čuti Black Sabbath i War Pigs, upotpunjen i nastavljen instrumentalnim uvodom koji Judas Priest koristi tijekom ove svoje Faithkeepers turneje i onda... Jedan riff, prepoznatljiv početak i sve jasnija naznaka kako počinjemo. Ozarena lica i ushit okupljenih, nadglasavanje povicima i vriscima i sve u predanom sudjelovanju koje se od nas očekuje do kraja večeri. Judas Priest se napokon vratio u Hrvatsku. U pulsku Arenu. I započeo je svoj koncert jednom od himni žanra...

You’ve Got Another Thing Comin’! Pošto mi je ovo bio treći put kako gledam i slušam ovaj bend uživo, samo sakupljam pjesme koje su prijašnjih puteva uključili u svoju turneju i baš uživam križajući pjesme koje sam imao prilike čuti uživo. I mogu reći kako na svakoj turneji nedostaje još „samo par pjesama“ i kako bi baš tada „to bilo to“. Sigurno me razumijete, zar ne? Tako nam sigurno sa svakim imenom, svakim izvođačem i bendom koje pratimo i čijim se koncertnima veselimo. Pjesme su se nizale, večer je išla kako je i zamišljena te smo imali poneku izmjenu u popisu pjesama, što je dodatno učinilo koncert osobnim. Za one koji su se pitali zašto je odnos s publikom ograničen ili dosta rijetko proveden, mogu vas samo uvjeriti kako je ovo njihovo uobičajeno „poslovanje“ i kako se to odvija tako već godinama. Svakako vrijedi spomenuti i posebnost jučerašnjeg datuma, pošto je Rob Halfordu bio rođendan! I za čovjeka koji je rođen 1951. godine, ne može se reći kako je imalo oslabio ili popustio u svojoj upečatljivosti, izvedbi i pojavnosti koja plijeni pažnju i obuzima svaki dio vaših ćutila, dajući vam do znanja kako se tu i dalje radi o čovjeku kojemu je nadimak, jednostavno, Metal God. Iako je sve s godinama prilagođeno i oblikovano kako bi se ugodilo godinama i iskustvu koje je iza nekih od članova, sve se radi kako bi i članovi benda bili zadovoljeni i kako okupljeni ispred njih ne bi bili „zakinuti“ za iskustvo koje je uistinu jedinstveno i posebno. Glas, koji je iza sebe sakupio pregršt albuma i godina „na cesti“ i diljem Svijeta, je i dalje tu, samo s nekim ograničenjima koja su opravdana i koja su jednostavno dio tog posla, bez nijekanja činjenica ili zavaravanja. Uz sve zdravstvene probleme, pogotovo one koji uključuju kralježnicu i zahvate koji se odgađaju i na koje se teško odlučuje zbog tolike posvećenosti turnejama i najavama snimanja i objavljivanja još jednog studijskog albuma, ovdje se radi o čovjeku koji radi predano, radi svjesno i jasno je kako je ostavio neizbrisiv trag u glazbi, čak i izvan žanra. I tako već više od pola stoljeća...

Uz njega, Judas Priest već godinama, zbog osobnih razloga i razmirica ili zdravstvenih razloga, ima pomlađeni gitaristički dvojac, a njega tvore Richie Faulkner i Andy Sneap. Richie je s bendom od 2011. godine, nakon što se pridružio bendu i zamijenio dugogodišnjeg gitarista K.K. Downinga, a Andy se bendu pridružio 2018. godine, kao član benda (neslužbeno), ali i kao producent zadužen za rad na njihovim studijskim albumima. Dobra i ugodna osvježenja, uzmemo li u obzir međuljudske odnose s Downingom i, nažalost, zdravstveno stanje kojega ima, također dugogodišnji gitarist, Glenn Tipton. Iako neki mogu govoriti i tvrditi kako se ovdje ne radi o „pravom Judas Priestu“, samo im se može ući s protuprimjerom o tome kako bi onda trebali malo bolje istražiti koji je to „pravi Judas Priest“, a onda možemo dalje... Dok se to istražuje, mogu reći kako i ovaj, treći put kako se susrećemo, ovaj gitaristički dvojac odrađuje svoje zadatke predano i kako treba, ne mijenjajući nešto te svojim trudom opravdavajući ukazano povjerenje. Također, želio bih napomenuti kako smatram kako je Richie Faulkner zadužen za zadnjih petnaest godina benda, dajući im osvježenje i potrebnu snagu kako bi nastavili raditi i stvarati te općenito gledano, postojati. Tu neću niti ulaziti u raspravu s niti kime, jer je to činjenica. Ne neko mišljenje... I na tome mu zahvaljujem, jer su mi omogućili (do sada) tri nezaboravna susreta. I to treba značiti svakome tko ih prati i tko želi uživati u njihovom radu uživo! Iza njih, tiho pojavom i ne toliko tiho svojim doprinosom, stoje (i sjede) bubnjar Scott Travis i bassist Ian Hill, neprekidno dajući bendu ritam i temelj za stvaranje, svima osnažuju pozadinu i guraju silinu tog zvuka prema nama. Iako možda najmanje pod svjetlima tih pozornica diljem Svijeta, tu se ipak radi o članovima koji su dugi niz godina u bendu i članovima bez kojih je bend isto tako nepotpun i nezamisliv. Ali, ništa od toga pa čak i činjenice kako su „iza“, ne mijenja njihov predani rad s bendom u studiju i uživo te se na njih, kao dvojac koji tvori ritam sekciju, bilo koji gitarist „ispred“ njih može osloniti. A, to je jako bitno i to je jako korisno te značajno za bend koji želi opstati dugo i stvarati preko pedeset godina karijere i opusa iza sebe. Svakako mogu nadodati kako se pred sami kraj koncerta, barem na nekoliko minuta, na pozornici Rob Halford pojavio i na motoru, prepoznatljivom dijelu njihovih nastupa već desetljećima i tako upečatio zadnje dvije pjesme koncerta u naša sjećanja, glasno dajući do znanja što predstavlja ime kao što je Judas Priest i kako se takav jedan koncert privodi kraju! Doduše, tijekom njihovog koncerta sam isto „čuo“ neke nepravilnosti i neke nejednakosti u zvuku, no one su se ispravljale i popravljale tijekom samog trajanja koncerta, a najviše se to doticalo glasnoće bassa na nekim dijelovima pjesama i kod bubnjeva, čiji su dijelovi ponekad bili ili nejasni ili čudno podešeni pa su davali dojam neujednačenosti i neprirodnosti. A, kako je to sve zvučalo zapravo, ostavljam vam ili za sjećanja ili preporučujem praćenje svih objava na društvenim mrežama ili ponekom video uratku na YouTubeu. Jedino što mogu još navesti jest popis pjesama, a on je izgledao ovako:

01. You've Got Another Thing Comin'

02. Metal Gods

03. Breaking The Law

04. The Ripper

05. The Sentinel

06. Desert Plains

07. Lightning Strike

08. Turbo Lover

09. Steeler

10. Delivering The Goods

11. Panic Attack

12. Victim Of Changes

13. No Surrender

14. Painkiller

15. The Hellion (Instrumental) & Electric Eye

16. Hell Bent For Leather

17. Living After Midnight

Na kraju su se samo mogli pozdraviti s nama, izići pred nas i nakloniti se okupljenima unutar Arene te putem video-zida najaviti kako će se Judas Priest vratiti... Nadam se kako je tako i uistinu mislim kako bi i mogli, pogotovo nakon objavljivanja novog studijskog albuma. Naravno, večer je postala uistinu posebna i vrijedna pamćenja kako se Halfordu tijekom iste pa na kraju i uz pratnju ostalih članova benda, čestitalo i pjevalo te je to vidno njemu i značilo, a nama je to postalo osobno i povezalo je sve ljude u nečemu što je dublje od samo još jednog prolaznog koncerta u nizu, a važnije od još jedne večeri unutar radnog tjedna. Napomena! U znaku zahvale i podsjećanja na važnost jučerašnjeg događaja, na pozornicu je bačena zastava s posvetom bendu i čestitkom namijenjenom baš za gospodina Halforda. Ako se roadie nije s njim poslužio kao krpom ili ju nenamjerno bacio u smeće, značilo bi mi puno kad bi im se našla među predmetima koje su sakupili na turnejama kroz sve ove godine i kad bi se našla među njihovim memorabilijama. Tko zna, možda imam sreće i to se stvarno dogodi...

Na kraju smo imali priliku čuti i vidjeti izniman bend i biti dio povijesti, a sve to upriličeno u okruženju pulske Arene daje dodatni, uzvišeni osjećaj. Bendovi i članovi istih su stvarno dali sve od sebe, opravdali su svoje ime i možda usput stvorili i novi pomladak i naraštaj obožavatelja i pratiteljstva, a to itekako znači. Ostaje i dalje jedan znak manjkavosti, a to je onaj koji se često provlači kroz moje izvještaje... Ozvučenje i ton-majstor, svi zaduženi oko istog i svi koji za to odgovaraju, nevezano i nebitno za mjesto ili veličinu prostora, trebaju biti više uključeni i više radišni na svom radnom mjestu i paziti na to kako sve „izlazi“ prema nama. Jer, manjkavosti su primjetne i manjkavosti postoje, kao što spomenuh, na svim razinama i u svim prostorima, nevezano za količinu koliko ljudi mogu prihvatiti ili gdje se u Hrvatskoj nalaze. Na tome treba poraditi i o tome treba voditi računa. Jer, koliko god koncerti i ovakva okupljanja bila svojevrsni luksuz, ljudi zaslužuju vrhunski dojam i neprimjetnu razinu manjkavosti, ako ih uopće može biti. To zaslužuju i izvođači i bendovi, a kada svi uključeni budu svjesni kako njihova zaduženja i njihove obaveze tome doprinose i znače... Pa... Čovjek može sanjati i željeti, zar ne? Judas Priest je još jednom potvrdio koliko su moćan i koliko su nezamjenjiv bend, a na nama je njegovati činjenicu kako smo tome imali priliku svjedočiti te to čuti i vidjeti uživo. Do sljedećeg puta...