Nick Cave and the Bad Seeds u Puli: dva i pol sata između ponora i mira

Malo je mjesta na svijetu koja se ovakvom izvođaču mogu ravnopravno suprotstaviti; pulska Arena, sa svojim kamenim slojevima koji pamte i gladijatore i stoljeća tišine, jedno je od njih. I upravo taj susret — velikog izvođača i velikog prostora — dao je večeri nešto što se teško svodi na puku riječ "koncert". Monumentalnost se ovdje srela s monumentalnošću.

Cave je izašao točno u devet, u večeri u kojoj je živa u termometru bila bliže četrdeset nego trideset, i otvorio s "Get Ready for Love" — gospel-punk pozivom koji ne toliko poziva na ljubav koliko na nju upozorava, kao na nešto što nas može zateći nespremne. Publika, međutim, nije bila nespremna. Čekala je, dijelom i dva sata pred pozornicom, i dočekala prvim od mnogih uzdaha koji su te večeri išli od partera prema vrhu antičkih redova. "Pozdrav, Pula", dobacio je Cave nakon prve pjesme, uz opasku o vrućini koju je ublažio smijeh cijele Arene. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u kojem se čovjek s pozornice spustio na razinu obične večeri; sve ostalo bilo je uzdignuto.

Ono što slijedi kod Cavea nikad nije puko nizanje pjesama, nego arhitektura raspoloženja. Od rane, sirove energije "From Her to Eternity" i "Train Long-Suffering", preko naslovne "Wild God" s aktualnog albuma, bend je u prvih nekoliko brojeva prešao četiri desetljeća a da nijednom nije zvučao kao da lista vlastiti katalog. To je zasluga i sastava koji ga okružuje. Warren Ellis, Caveov dugogodišnji suradnik i svojevrsni protuteg na pozornici, tijelo je od koncentrirane energije: violinom, glasom i pukim prisustvom gura pjesme u ekstazu koja doseže i najviše lukove Arene. Bubnjar Larry Mullins ne drži tek ritam nego gradi cijelu zvučnu arhitekturu ispod pjesama, tako da se u pojedinim trenucima čini kako iz jednog kompleta izlazi zvuk orkestra.

Snaga Caveove izvedbe, međutim, nikad nije samo u zvuku. On je i dalje jedan od najboljih tekstopisaca svoje generacije, pjesnik rubova i stranputica, ljudi neuslišene sudbine i ljubavi koja stiže prekasno ili odlazi prerano. U njegovim baladama nema banalnosti; svaki lik nosi težinu. Nigdje to sinoć nije bilo očitije nego u "Hollywoodu", petnaestominutnom remek-djelu s albuma "Ghosteen" kojim je zatvorio glavni dio programa. Uz vizuale koji su na velikom ekranu pratili zbivanja na pozornici, Cave je publiku proveo kroz vlastitu tugu i potragu za mirom nakon gubitka sina — pjesma koja svakome tko je ikad nekoga izgubio djeluje manje kao izvedba, a više kao zajednička terapija pod otvorenim nebom.

Ako je "Hollywood" bio ponor, ono što je uslijedilo bilo je izranjanje. Bend se vratio na prvi bis i otvorio ga s "City of Refuge" — pjesmom koja u Puli, gradu izgrađenom i preobraženom rukama pridošlica s raznih strana Mediterana i Balkana, dobiva rezonancu kakvu vjerojatno nema nigdje drugdje. U jednom trenutku Cave je sišao s pozornice i ušao ravno u publiku, hodao po rukama i ramenima prvih redova koji su ga pridržavali kao relikviju, i pjesmu dovršio negdje u petom ili šestom redu, stopljen s posve mokrim, uzavrelim mnoštvom. Kod većine izvođača ovakav bi potez djelovao kao poza; kod Cavea je to logičan nastavak onoga što pjeva — pjesnik koji se doslovno spušta među one o kojima piše.

Nakon prvog bisa uslijedio je drugi, kraći i tiši, i tu je koncert našao svoj mir. Sam za klavirom, Cave je s Arenom otpjevao "Into My Arms" — možda njegovu najljepšu ljubavnu pjesmu, molitvu agnostika koji u prvom stihu kaže da ne vjeruje u intervencijskog Boga, a onda tri minute pjeva upravo kao netko tko se moli. Dvije tisuće ljudi pjevalo je s njim tiho, gotovo pod glas, i u tom je trenutku amfiteatar zaista postao ono na što je cijelu večer nalikovao: katedrala pod zvijezdama.

Ostaje utisak koncerta koji je bio i više i drukčije od uobičajenog gostovanja velikog imena. Cave je u Pulu stigao na vrhuncu kreativne zrelosti, s bendom u vrhunskoj formi i s repertoarom koji zna kada udariti i kada zašutjeti. Rimski je kamen sinoć dobio glas kakav zaslužuje. Onima koji su ulaznicu ostavili za drugu, večerašnju izvedbu, može se dati samo jedan savjet, praktičan koliko i emotivan: dobro se hidratizirajte — a onda se prepustite. Ovo je večer koja se ne gleda, nego proživljava.