Letu Štuke u Boogaloou, taman po mojoj mjeri!

Je li to kriza srednjih godina ili samo neizlječiva ljubav prema koncertima? Pitam za prijatelja. 🤘😂

A da stvar bude bolja, danas idem na još jedan koncert. Lastane, ako pronađeš odgovor, javi mi, ali nemoj mi slučajno preporučiti mirovanje! 😁

Nakon koncerta Igora Geržine, nakon Zvjezdana Ružića, evo mene ponovno u Boogaloou, ovaj put na koncertu benda Letu Štuke.

To je bend koji stvarno obožavam i kojem se uvijek rado vraćam. U posljednje dvije godine gledao sam ih, koliko me sjećanje služi, dvaput u Saxu i svaki put ostao oduševljen.

U jednom od prethodnih izvještaja za Photorokaj napisao sam da bend Letu Štuke i dalje ne vidim u Areni. I dalje stojim iza toga. Ne zato što bend ne bi mogao privući publiku, nego zato što mislim da mu više odgovara prostor u kojem se može osjetiti blizina glazbenika, gdje publika i bend dišu zajedno, bez distance koju stvaraju velike dvorane.

A Boogaloo? E, to je već druga priča. Dovoljno velik da primi ozbiljnu publiku, a opet dovoljno intiman da koncert zadrži svoju atmosferu. Večeras mi se činilo da se okupilo otprilike tisuću ljudi, što je, barem po mom osjećaju, sasvim pristojna brojka za ovakav koncert i prostor koji mu baš dobro pristaje.

Novi album Eter i iznenađenje zvano Skroz

Koncert je krenuo pjesmama „Mjesec”, „Ljudska prava”, „Stvoreni od zvijezda” i „Sve te tajne”, koje se nalaze na novom albumu Eter. Taj uvodni dio lijepo je predstavio aktualnu fazu benda, a posebno bih izdvojio „Stvoreni od zvijezda” i „Idemo pjesmo”, koje su mi osobno među pjesmama koje obilježavaju ovaj novi album.

„Idemo pjesmo” posebno mi je sjela. O ovoj pjesmi i njezinu tekstu pisao sam već i u prethodnom izvještaju s koncerta benda Letu Štuke. Privukla me melodijom, a onda osvojila riječima koje te natjeraju da zastaneš i razmisliš:

Lebdimo, držim se čvrsto za rime magle su iza nas daleko od žege, od zime svjetlo i spas

I pjevaj o ljubavi o milosti, pjevaj o miru oko nas duhovi prošlosti i novi fašisti sa zecom u šeširu

Mislim da bi svi trebali čuti ove stihove, pročitati ih i dobro razmisliti o njima. Ljubav, mir i milost nisu samo lijepe riječi, a na duhove prošlosti i nove fašiste ne smijemo zatvarati oči.

A onda se dogodilo nešto što me potpuno iznenadilo. Možda se to i najavljivalo, ali nekako mi je prošlo ispod radara. Na pozornicu je izašao Skroz, sarajevski bend predvođen Adnanom Šaranom, mlađim bratom Dine Šarana.

Za razliku od zvuka po kojem većina publike poznaje Letu Štuke, Skroz donosi nešto žešći, punkerski naboj i življi ritam. Odsvirali su tri svoje pjesme, „Dobro mi došli”, „Mozak radi” i „Srušio sam stan”, i napravili potpuni kaos u publici. U najboljem mogućem smislu, naravno. Odjednom se sve pretvorilo u ludnicu, energija je eksplodirala i cijela je priča dobila sasvim novu dimenziju.

Mene je posebno razveselila činjenica da smo na istoj pozornici dobili priliku vidjeti obojicu braće Šaran. Ne sjećam se da sam ih ikad prije vidio zajedno na pozornici i upravo je taj trenutak ovom koncertu dao nešto posebno. Nije to bila samo još jedna neočekivana gostujuća epizoda, nego iznenađenje koje ću sigurno pamtiti.

Minuta šutnje za Bareta i „Put ka sreći”

A onda se dogodio trenutak koji je cijeloj večeri dao sasvim posebnu, emotivnu dimenziju. Dino Šaran pozvao je publiku da minutom šutnje oda počast Goranu Baretu. Boogaloo je utihnuo, a publika je zajednički zastala kako bi odala počast velikom glazbeniku.

Nakon te minute tišine uslijedilo je nešto zaista posebno. Braća Šaran, Dino i Adnan, zajedno su izveli „Put ka sreći”, pjesmu Gorana Bareta i Majki.

U svoj toj koncertnoj energiji, glasnoći i ludilu koje je prethodilo, odjednom smo dobili trenutak zajedništva, poštovanja i emocije. Svaka čast braći Šaran što su se na ovaj način prisjetili Bareta i odali mu počast. Takve stvari ostaju u sjećanju dugo nakon što se ugase svjetla pozornice.

Hitovi, gosti i kraj uz „A kada boli”

Nakon posebnog trenutka s braćom Šaran, koncert se nastavio nizom pjesama benda Letu Štuke. Jedna za drugom nizali su se hitovi, a u takvim trenucima stvarno je teško odlučiti koju izdvojiti. Svaka nosi nešto svoje i na svoj način predstavlja bend i njegov prepoznatljiv autorski rukopis.

Tu su bili „Brojevi računa”, „Psiho”, „Ulice”, „Minimalizam” i „Supermarket”, a onda i „Kao na zapad”, pjesma iz 1986. godine, iz ranih dana benda Letu Štuke, kada je djelovao kao sarajevski demo bend.

Čuli smo i „Toplu vodu”, „Pero Papacoder”, „U ovom svijetu”, „Bella Donnu” i „Tepsiju”. Toliko dobrih pjesama da je teško izdvojiti samo nekoliko, a da pritom ne ostaneš dužan ostatku repertoara.

A onda još jedno iznenađenje! Na pozornicu je izašao Tin Ostreš, bubnjar Psihomodo Popa, i pridružio se bendu Letu Štuke na pjesmi „Tesla”. Bio je to još jedan neočekivan gost večeri i trenutak u kojem smo već polako počeli osjećati da se koncert približava kraju.

Nakon „Tesle” koncert se nastavio pjesmama „Sunce”, „Šutiš” i naposljetku „Mjesto za dvoje”, jednim od najvećih hitova benda. Po set-listi, tu je koncert trebao završiti.

Ali publika nije bila spremna pustiti bend da ode. Glasno dozivanje i traženje bisa pokazali su da večer još nije gotova. I dečki su se vratili na pozornicu.

Za bis su odsvirali „A kada boli”. Time je koncert zaista završio, nakon večeri u kojoj se spojilo sve ono zbog čega volim ovaj bend, odlične pjesme, iznenađenja, emocije i trenuci koje ne možeš unaprijed isplanirati.