Rijeka-Paris-Texas II kroz četiri benda i četiri glazbena karaktera

Sama kompilacija svojevrsni je nastavak kultnog izdanja iz 1987. godine, a okuplja 22 izvođača koji predstavljaju riječku i okolnu glazbenu scenu posljednjih petnaestak godina. Od punka i alternativnog rocka do elektronike, indieja i americane, Rijeka očito još uvijek ima dovoljno glazbenog materijala za nekoliko ovakvih izdanja.

Večer je otvorio C ansambl, projekt iza kojeg stoji Antonio Butorac, kojem se na stageu pridružio Darko Terlević. Njihov kratki akustični nastup od četiri pjesme bio je poprilično miran uvod u ono što je slijedilo. Bez velike buke i nepotrebnog kompliciranja, dvojac je predstavio dio svog autorskog materijala, u kojem se isprepliću melankolija, svakodnevne životne situacije i pomalo neobičan pogled na svijet.

Zanimljivo je da je njihov LP „Pjesme za pse“ upravo ovih dana ugledao svjetlo dana. Riječ je o materijalu koji se ne trudi pod svaku cijenu biti dopadljiv, nego ima neku svoju, pomalo neobičnu atmosferu. C ansambl možda nije glazba na koju ćete odmah početi skakati, ali svakako je nešto što vrijedi poslušati s malo više pažnje.

Nakon akustičnog zagrijavanja na stage stiže Kraj programa i priča odjednom dobiva sasvim drukčiji tempo. Ova riječka ekipa, koja je na sceni od 2011. godine, kombinira punk rock, alternativni rock i zarazne melodije, a uživo sve to zvuči još energičnije.

Od samog početka bilo je jasno da su dobro raspoloženi i spremni na svirku. Veseli, rasplesani i puni energije, nisu imali problema s podizanjem atmosfere. A imali su i svoju ekipu koja ih je dopratila iz Rijeke, što je svakako pridonijelo atmosferi ispred stagea.

Krenuli su s „Kulama od karata“, a kroz nastup su se našle i „Budi netko“, „Prava pitanja“, „Ne pričaju o nama“ te „Ovdje pripadam“. Njihove pjesme imaju onu dobru kombinaciju melodije, gitara i tekstova koji se lako pamte, a bend na pozornici djeluje opušteno i uigrano. Nema tu previše filozofiranja, jednostavno dobra svirka, puno energije i ekipa koja očito uživa u onome što radi.

Nakon njih, oko 22:20, na stage dolaze The Siids i atmosfera ponovno mijenja smjer. Riječki dvojac koji čine Darko Terlević i Stanislav Grdaković, ovoga puta uz bubnjara Dina Šimonovića, donio je odličnu kombinaciju elektronike, gitara i živog ritma. Upravo su bubnjevi njihovom zvuku dali dodatnu žestinu i onu pravu koncertnu energiju koju je teško dobiti samo uz elektroniku.

The Siids već su dobro poznati ljubiteljima domaće alternativne scene, a iza sebe imaju dva albuma, „Brutalist“ iz 2019. i „I I“ iz 2024. godine. Za potonji su osvojili i Porin za najbolji album elektroničke glazbe. No, jedno je slušati njihove pjesme kod kuće, a sasvim drugo doživjeti ih uživo.

Njihov electro-rock, s primjesama synth popa i alternativnog zvuka, odlično funkcionira na stageu. Pomalo mračni, istovremeno plesni i energični, The Siids imaju onu posebnu atmosferu koja vas vrlo brzo uvuče u njihov svijet. Elektronika, gitare i bubnjevi funkcionirali su kao jedna cjelina, a bend je pokazao koliko se dobro mogu spojiti elektronički i klasični rock zvuk.

Potpuno drukčiji od Kraja programa, ali jednako zanimljivi, odradili su odličnu svirku i pošteno zabavili ekipu u Vintageu. Njihov nastup bio je jedan od onih koji vas podsjete zašto neke bendove jednostavno treba doživjeti uživo.

Za kraj večeri, oko 23:20, na stage stižu My Buddy Moose, bend koji na riječkoj sceni postoji već više od dva desetljeća i koji je odavno izgradio vlastiti glazbeni identitet.

Njihova priča počinje 2004. godine, a kroz pet studijskih albuma razvili su prepoznatljivu kombinaciju indie rocka, americane, countryja i alternativnog rocka. U njihovoj glazbi osjeti se snažan utjecaj američke glazbene tradicije, ali bez dojma da pokušavaju biti kopija nekog stranog benda. Dapače, My Buddy Moose zvuče vrlo autentično.

Postavu čine Luka Benčić, Matko Botić, Ištvan Širola i Jasmin Đečević, a riječ je o iskusnoj i dobro uigranoj ekipi kojoj ne treba previše scenskih trikova da bi zadržala pažnju publike.

Na repertoaru su se našle pjesme poput „Wilder“, „Streets“, „Shine“, „Disco“ i „My People“, a njihov je nastup donio još jednu glazbenu dimenziju večeri. Gitare, melodije i taj pomalo američki štih dali su završnici sasvim drukčiji karakter.

Kod My Buddy Moose posebno mi se sviđa što njihova glazba djeluje prirodno i nenametljivo. Nema forsiranja ni potrebe za dokazivanjem, samo četvorica glazbenika koji znaju svoj posao i uživaju u svirci. Upravo je takva atmosfera bila odličan završetak ove riječke glazbene priče.

Kada se sve zbroji, Vintage je ugostio četiri izvođača koji su, iako imaju određene zajedničke glazbene korijene, zapravo prilično različiti. Od intimnog akustičnog nastupa C ansambla, preko razigranog punk rocka Kraja programa i elektroničke energije The Siidsa, pa sve do americane i indie rocka My Buddy Moosea, svatko je ponudio nešto svoje.

I baš je to ono što mi se najviše svidjelo. Nije bilo osjećaja da četiri puta slušamo istu stvar u malo drukčijem pakiranju. Svaki bend imao je svoj zvuk, svoju atmosferu i svoj način komunikacije s publikom.

Jedino što mi je zaista žao jest što u Vintageu nije bilo više ljudi. Ne zato što je manji broj posjetitelja pokvario atmosferu, nego zato što su sva četiri izvođača zaslužila puno više publike. Svirke su bile odlične, bendovi raspoloženi, a glazbeni program dovoljno raznolik da se za svakoga moglo pronaći nešto zanimljivo.

Rijeka je još jednom pokazala zašto ima posebno mjesto na domaćoj glazbenoj karti. I zato, ako vam se pruži prilika poslušati bilo kojeg od ovih izvođača uživo, nemojte je propustiti.

Jer šteta je da ovako dobri bendovi sviraju pred premalo ljudi, pogotovo kada na stageu imaju toliko toga za ponuditi.