Zvjezdan Ružić i zbor Izvor u Boogaloou, playlista naših djetinjstava

Koncert je otvorila pjesma „Dobre vibracije“, a zatim je uslijedila „Soba 23“ grupe Denis & Denis, s Marinom Perazić. Nakon toga stigla je „O jednoj mladosti“ Josipe Lisac, a uz „Pristao sam, biću sve što hoće“ Zvjezdan je ispričao simpatičnu priču iz svoje četrnaeste godine.

Bio je zaljubljen u djevojčicu svojih godina i zajedno su bili dva ili tri dana. Nakon toga ona je nekoliko dana bila s njegovim susjedom, a na kraju je napustila obojicu. Dvojica četrnaestogodišnjaka završila su zajedno u susjedovoj garaži, gdje su tulili „Pristao sam, biću sve što hoće“. Zvjezdan i ekipa pjesmu su izveli majstorski.

Nastavilo se uz „Da sam ja netko“, „Život je nekad siv, nekad žut“ i „O, kako tužnih ljubavi ima“.

Posebno mi je drago što je Zvjezdan uvrstio i „O, kako tužnih ljubavi ima“, pjesmu legendarnog novosadskog kantautora Đorđa Balaševića. Kad je krenuo stihom „Profesor Lukić…“, odmah sam se sjetio profesora Dujina za klavirom. Još jedan lijep trenutak koji je poznatoj pjesmi dao osobnu notu.

Zbor Izvor zvučao je izvrsno, uvježbano i moćno, a njihovi vokali poznatim su pjesmama dali novu širinu. Uz „Totalno drukčiji od drugih“ grupe Vještice publika se već dobrano rasplesala.

Zvjezdan sam za klavirom

Nakon toga ostao je na pozornici samo Zvjezdan. Uslijedio je niz pjesama koje su dobile drukčiji karakter u njegovoj klavirskoj interpretaciji. „Sve je to od lošeg vina“, „Bacila je sve niz rijeku“ i „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ bile su tri sjajne postaje ovog dijela koncerta.

Tu sam već bio potpuno na domaćem terenu. Očito Zvjezdan i ja dijelimo ljubav prema tom dijelu glazbene povijesti Bijelog dugmeta. Njegova izvedba bila je odlična, s puno osjećaja i bez nepotrebnog dokazivanja.

A onda su stigla „Ponoćna zvona“ Nene Belana. Zvjezdan je ispričao priču o palačinkama koje je pripremao u svom stanu i zamolio publiku da snimi njegovu izvedbu kako bi je mogao pokazati prijatelju Neni Belanu.

Naravno, priča je imala nastavak. Na kraju pjesme na pozornici se pojavio Neno Belan i zajedno sa Zvjezdanom završio izvedbu. Veliko iznenađenje i trenutak koji je publika dočekala s oduševljenjem.

Bruno MIČETIĆ podigao je ljestvicu

Nakon povratka cijele ekipe na pozornicu nastavilo se uz „Kakva noć“, „Ja sam lažljiva“ Josipe Lisac, „Tebe nisam bio vrijedan“ Gibonnija i „Bitangu i princezu“ Bijelog dugmeta.

A onda je stiglo još jedno iznenađenje. Uz „Dvije zvjezdice“ Tajči, dok je publika već plesala, na pozornicu je izašao Bruno Mičetić sa svojom gitarom i odsvirao solažu za pamćenje.

Bruno, svaka čast! To je cijeli koncert podiglo na novu stepenicu. Gitara je zvučala moćno, razigrano i potpuno u službi pjesme, a solaža je bila jedan od onih trenutaka zbog kojih se okreneš prema osobi do sebe i samo kažeš: „Ovo je bilo odlično!“

Slijedila je „Molitva“, a potom „Odjednom ti“ Massima Savića. Zvjezdan je zamolio publiku da pjesmu posluša u tišini, prisjećajući se Massima s kojim ju je izveo na njegovu posljednjem koncertu u Areni. Bio je to emotivan trenutak i lijepa posveta glazbeniku čije će pjesme još dugo živjeti s nama.

EKV i trenutak za naježiti se

Zvjezdan je zatim najavio „Par godina za nas“ grupe Ekatarina Velika (EKV), pjesmu koju je, kako je rekao, otkrio tek nedavno. Za mene je Margita Stefanović, Magi, bila jedna od najposebnijih klavijaturistica ex-Yu rocka. Zvjezdan je pjesmi pristupio s velikim osjećajem, a klavir i zbor savršeno su se nadopunjavali.

Meni su se doslovno digle sve dlake na tijelu. Izvedba je bila odlična, i glazbeno i vokalno, a zbor Kaplan još je jednom pokazao koliko je važan dio cijele priče.

Bubnjar me posebno oduševio u „Par godina za nas“, gdje je doslovno briljirao. Zanimljivo, bubnjeve na originalnoj snimci iz 1989. svirao je Srđan Žika Todorović.

Pusti, pusti modu za kraj!

Nakon takve izvedbe činilo se da je koncert dosegnuo svoj prirodni završetak. No publika nije bila spremna za kraj pa su glazbenici izašli na bis.

Za završetak je odabrana „Pusti, pusti modu“ Zdravka Čolića. Savršen izbor za kraj večeri u kojoj smo se prisjetili pjesama koje su obilježile našu mladost, zapjevali, rasplesali se i dobili nekoliko neočekivanih glazbenih trenutaka.

Uz Zvjezdana Ružića i zbor Kaplan, važan dio večeri činili su Vedran Ružić na bas gitari, Zvjezdanov brat, Oliver Ereš na saksofonu i Ivo Heder na bubnjevima. Instrumentalna postava bila je izvrsna, a glazbenici su poznatim pjesmama dali novu energiju i širinu.

nekoliko fotografskih bilješki

Svjetlo je uglavnom bilo odlično i pružalo je mnogo mogućnosti za fotografiranje, iako je u pojedinim trenucima bilo prilično intenzivno. No koncertna fotografija uvijek traži brzu reakciju, dobro poznavanje opreme i osjećaj za pravi trenutak.

Jurica Cvitanić i ja ponovno smo bili iza fotoaparata, bez fotopit-a, ali to nas nije spriječilo da zabilježimo još jednu odličnu koncertnu večer.

Dan za danom, koncert za koncertom, sve je teže odlučiti koji je bio bolji. A kada nakon koncerta izađeš s punom memorijskom karticom, osmijehom na licu i pjesmama koje ti još sviraju u glavi, znaš da si bio na dobroj svirci.

Zvjezdan Ružić i zbor Kaplan nisu nam samo odsvirali pjesme naše mladosti. Podsjetili su nas zašto ih još uvijek nosimo sa sobom.

Svaka čast svima na pozornici!